Splitski baletni princ

Splitski baletni princ

Uvijek sam htio plesati izvan Rusije. Htio sam sebe provjeriti, to mi je bilo važno. U Rusiji sam plesao jako mnogo i u jednom sam trenutku sebi rekao: dovoljno je, sada mogu ići, imam iskustvo i repertoar i mogu ići plesati drugamo

Vodeći plesač Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu Azamat Nabiullin (baškirsko–tatarskog podrijetla) rođen je 1978. u ruskoj saveznoj državi Baškiriji, domovini Rudolfa Nurejeva. Baletom se počeo baviti u osmoj godini, obrazovao se na Baletnoj akademiji Rudolfa Nurejeva u Ufi, a ove godine bilježi devet godina profesionalnoga bavljenja plesom. U Balet HNK u Splitu stigao je iz Petrograda, gdje je plesao sve važnije uloge klasičnog i neoklasičnog repertoara.

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu pleše glavne uloge u baletima Don Quijote (Basilio), Labuđe jezero (Princ Siegfried), Ščelkunčik (Princ), a nastupa i u suvremenim baletima Magnum i Istočno od raja. Dobitnik je nagrade Ana Roje HNK u Splitu za najbolje umjetničko ostvarenje u baletu u sezoni 2005/06.

Zagrebačka publika imala ga je prilike vidjeti prošle i ove godine kao gosta u ulozi Princa u Orašaru u HNK u Zagrebu, gdje je osvojio publiku vrhunskom tehnikom i scenskim šarmom.

U Rusiji ste imali vrlo uspješnu karijeru, plesali ste glavne uloge u Petrogradu. Kako ste počeli plesati u Hrvatskoj?

— Prije tri godine nastupio sam u ulozi princa u Labuđem jezeru na gostovanju Petrogradskoga baleta u pulskoj Areni. Već tada zapazila me Almira Osmanović i pozvala u Split, ali tada nisam prihvatio poziv.

U Hrvatsku sam potom došao prije dvije godine, kada me Almira Osmanović pozvala da plešem u Don Quijoteu, koji je tada premijerno postavljen u HNK u Splitu. Koreografkinja te baletne predstave, Valentina Ganibalova, Petrograđanka je i dobro sam je poznavao, a ona je otprije dobro poznavala Almiru. Valentina me preporučila Almiri za tu predstavu, te sam tako došao u Split, otplesao Basilija i svi su bili zadovoljni mojom izvedbom. Nakon toga ostao sam živjeti i raditi u Splitu.

Što vas je potaknulo da odete iz domovine i počnete živjeti i raditi u potpuno nepoznatoj zemlji?

— Uvijek sam htio plesati izvan Rusije. Htio sam sebe provjeriti, to mi je bilo važno. U Rusiji sam plesao jako mnogo i u jednom sam trenutku sebi rekao: dovoljno je, sada mogu ići, imam iskustvo i repertoar i mogu ići plesati drugamo. Život je ovdje stabilan, a Almira Osmanović osigurala mi je dobre uvjete i zadovoljan sam. Smješten sam u Vili Dalmacija, koja je divno mjesto za stanovanje.

U HNK u Splitu honorarni sam suradnik, no Kazalište je zatražilo da se otvori radno mjesto za mene. Odgovara mi ovdašnja atmosfera i odnos prema meni. Nitko me ne pritišće, sve je logično, i mogu živjeti normalno, bez stresa. U Rusiji, za razliku od Splita, mnogo je stresa i pritiska.

Nadalje, u Rusiji direktori ostaju na svojim mjestima doživotno ili dok sami ne odu, a ovdje su mandati ograničeni. Takav sustav daje im preveliku moć, a mislim da to nije dobro. Ansambl mora ovisiti o šefu, kao i šef o ansamblu.

Kakav je osjećaj biti plesač iz domovine Rudolfa Nurejeva?

— Nurejev je rođen i počeo plesati u Ufi, gdje sam ja pohađao Akademiju, a potom su ga poslali u Petrograd, kao sedamanestogodišnjaka. Mnogo sam slušao o njemu od ljudi koji su ga osobno poznavali i radili s njim. Njegova prisutnost osjeća se i danas, jer on je bio genij. Imao je temperament čovjeka iz Baškirije, inače je bio Tatar. U Rusiji se kaže da smo svi mi dijelom Tatari, jer je Rusija bila tri stoljeća pod Tatarima.

Došli ste u Split sa statusom baletnoga prvaka i plešete glavne uloge, za vas se zanimaju i publika i mediji. Osjećate li se u Splitu kao zvijezda?

— Ja sam u prvom redu umjetnik. To mi je zanimljivo. Plešem najbolje što mogu, i ako me prihvaća publika, to je za mene priznanje koje želim. Ne brinem se o tome da budem zvijezda, nisam takav čovjek. Osim toga, prave zvijezde nikad se ne brinu o svojem statusu u javnosti, nego o tome da budu što kvalitetniji kao umjetnici, profesionalci, da plešu sa stilom i ukusom. Živjeti mudro, biti dobar prema drugima, i raditi svoj posao, to je za mene bitno.

Možete li usporediti rad s plesačima i pripreme za predstavu u Zagrebu i Splitu?

— Jako se razlikuju, to je sve što mogu reći.

Koliko po vama baletan treba vježbati svakodnevno?

– To je teško pitanje. Baletni posao traži mnogo rada, no radni dan mora se logično rasporediti. Zato postoje ravnatelji i baletni pedagozi.

Kakav je odnos prema baletu u Splitu i Zagrebu?

— Dodatna je prednost Zagreba što baletani mogu izlaziti na pozornicu dovoljno često. To u Splitu još nije moguće, ali mislim da će biti. Zagreb je glavni grad, u njemu postoji jača tradicija te znatno više novca i baletne publike. U Splitu se digla razina baletnog ansambla, te plesači, publika i grad sada drukčije gledaju na balet.

Kakvi su vam planovi u skoroj budućnosti?

— Želja mi je otići u Rijeku, baletnom pedagogu Olegu Sokolovu. On je radio u školi baletne škole milanske Scale, vidio sam snimku njegova rada s Robertom Bolleom, kad je Bolle imao četrnaest godina. Radio je i s Igorom Zelenskym iz Baleta Kirov, te s Dmitrijem Gruzdyevom iz English National Baleta. Sretan sam što sam imao prilike raditi s njim dvije godine u Petrogradu i htio bih opet raditi s njim.

Hoćete li još nastupati u Zagrebu?

— Još sam prošle godine uvježbao ulogu Princa u Trnoružici s koreografom Derekom Deaneom i Edinom Pličanić kao partnericom, no nisam još nastupio u toj zagrebačkoj predstavi, kao ni moj kolega George Stanciu, koji je dobar plesač, profesionalac i partner. U mom su repertoaru i druge uloge, poput Princa Albrechta u Giselle ili Princa Siegfrieda u Labuđem jezeru, koje sam plesao u Rusiji. Hoću li više nastupati u Zagrebu, ne ovisi o meni.

Mislite li da je visina važna za baletane?

— Mislim da to nije presudno, Mihail Barišnjikov bio je nizak, a postao je jedan od najvećih svjetskih baletnih umjetnika.

Kakve su vam dugoročne želje?

—Želio bih više plesati. Htio bih umjetnički rasti. Želio bih da se moj trud na kraju isplati.

Razgovarao Zlatko Vidačković