Skidanje anđela s oltara

Skidanje anđela s oltara

Koje mjesto zauzima akt kao motiv u suvremenoj umjetnosti?

— Akt je ponajprije stara fotografska tema, akt kao tema nije ništa neobično u umjetnosti od prethistorije do danas, nastajao je u razne svrhe, njegove su funkcije bile od kultne do čisto voajerske ili senzualne. Jasno da se u mediju fotografije akt kao tema pojavio gotovo istodobno s izumom fotografije. U nas u Hrvatskoj, znamo to zahvaljujući istraživanju Marije Tonković, prvi akt potječe iz 1865, djelo je grofa Jurja Draškovića. I od tada pa sve do danas akt je tema, kao i mrtva priroda, kao i ratna fotografija, portret ili žanr-scena, uključena u vizualnu kulturu. A tema kao takva opstaje i danas, i nema razloga da nestane. Tijelo, akt, pojavnost je koja je naša svakodnevica, kako u fizičkom tako i u metaforičkom obliku, sve ono što se događa u 20. stoljeću, od Modiglianijevih aktova do onih Edwarda Westona, sve je to uključeno u jednu povijest. Pa i jedan amatera, Marko Bahovec iz Samobora, kojeg sam otkrio prilikom istraživanja za izložbu u Bratislavi, on je isto usmjerio objektiv na ljepotu tijela, na tjelesnost, u krajnjoj liniji to je ono što se dešava i u poeziji, literaturi, teatru ili filmu, svagdje se pojavljuje ljudsko tijelo kao sastavni dio, konačno naše egzistencije, jer mi živimo u tom tijelu. Drugo je zapravo duhovnost koja proizlazi iz poetike pojedine kompozicije.

Što akt definira aktom, je li svako obnaženo tijelo akt?

— Ne nužno. Torzo je također akt, njegov dio, i on ni u kojem slučaju ne mora asocirati ni na što drugo nego na predivnu igru sjena i oblina. Tu su podjednako i muški i ženski akt formalna igra iz koje, tek kad se zagrebe ispod površine, izbija neka vrst privlačnosti, vrst duhovnosti, energetski sadržaj koji je u svakom umjetničkom djelu, jednako kao kad promatrate mrtvu prirodu. Konačno, Weston je slikao paprike u obliku ženskog akta, dakle, sve je moguće.

Mislite li da bi došlo do ovakvih negativnih reakcija da je Vesovićeva fotografija Za Rexa stavljena u drukčiji kontekst, dakle, da nije prezentirana kao akt-fotografija?

— Gledajte, na samoj izložbi imao sam Vučinovićeve fotografije aktova od štuka ili kamena sa zagrebačkih fasada, htio sam pokazati široki raspon tretmana te teme u hrvatskoj fotografiji, ništa drugo. I mislim da je sve to pitanje rasprave izvan krugova koji takva djela kriminaliziraju. Ponajprije, kao i u slučaju Vlaste Delimar, to je pitanje likovne kritike ili, čak bih rekao, javnoga mnijenja, a ne policijske istrage, ne represivnoga režima. Jer to je potpuno neprihvatljivo, da vladin ured ili bilo koja državna služba intervenira u ono što se zove kultura ili umjetnost. U krajnjoj liniji može se o tome razgovarati, i mislim da je u slučaju izložbe Akta u hrvatskoj fotografiji bilo logičnije da je, prije intervencije istražnih sudova ili policije, došlo do razgovara, jer mi smo kao Foto galerija Lang javna djelatnost. Jasno da smo mogli razgovarati, da je netko rekao da na osnovi tog i tog zakona ne smijemo to izlagati, zašto ne, moglo se popričati. Pitanje je to demokratskog habitusa, oko kojeg se onda naprosto rješavaju stvari.

Što se trenutno događa s tim procesom?

— Najstrašnije je što se ovoga časa Vesovićev arhiv s fotografijama, kontaktima, kolorima, dijapozitivima, plod tridesetogodišnjega rada, još nalazi u policijskoj centrali u Zagrebu. Po mojem mišljenju taj je arhiv ovoga časa fizički ugrožen, jer se sigurno ne čuva u uvjetima u kojima ga treba čuvati. U hrvatskoj fotografiji znam za dva slučaja, jedan je bio 1945, a drugi osamdesetih godina, kad je tadašnja policija naprosto uzela kompletni fotografski arhiv, i to su praktički uništeni arhivi. To je problem Ministarstva kulture ili službe za zaštitu spomenika kulture, neka ga sklone na određeno mjesto u krajnjoj liniji, na sigurno mjesto, gdje će biti pomno čuvan. I mislim da, nakon ovog incidenta, gotovo svi fotografi u Hrvatskoj mogu biti zabrinuti, jer su svi oni snimali naprosto život oko sebe, žene, muškarce, krajolike, mrtve prirode, uključujući svoju djecu ili tuđu. Ne vidim nikakva razloga da to sad najedanput bude predmet nečije pozornosti, jer konačno znam nekoliko fotografa koji su nakon ovog incidenta rekli da moraju detaljno proći svoj arhiv i obrisati fotografije svojih nećaka ili vlastite djece. To je izazvalo paranoju, paranoidno čeprkanje po arhivima, koji su ili privatni ili, kao u slučaju Vesovića, javni, jer riječ je o verificiranu, već nekoliko puta, izlaganu radu i naposljetku u Muzeju suvremene umjetnosti.

Jeste li vi nešto poduzeli, obavijestili možda inozemne ustanove o incidentu?

— O slučaju sam obavijestio na sjednici kustosa i direktora muzeja suvremene umjetnosti iz cijeloga svijeta, na kojoj sam bio potkraj studenoga u Londonu, jer to je jednostavno neprihvatljivo u našoj kustoskoj praksi, a ona je dio javne kulturne prakse. Kao što sam rekao, ako je netko imao neki prigovor, trebao je nazvati, i to se moglo pristojno i uljuđeno riješiti. Zašto ne?! Obaviještena je i Međunarodna asocijacija likovnih kritičara (AICA), jer je na sjednici bio i predsjednik te sekcije pa je čuo što sam govorio. On me zamolio da mu odmah pošaljem kratki sažetak o tom događaju. Ali težina cijelog incidenta pitanje je osnovne kulture i stajališta ljudi koji su mjerodavni za kulturu, jer tu je također riječ o predstavljanju hrvatske kulture.

Kakvu reakciju očekujete od inozemne stručne javnosti i ustanova?

– Potpora je tu manje važna. Kao što sam rekao, najozbiljnije je pitanje Vesovićeva arhiva i mislim da bi tu trebala ne samo potpora nego trenutna reakcija, da se arhiv vrati Vesoviću ili da se pohrani na sigurno mjesto, to je osnovno, a onda možemo razgovarati o čemu je tu riječ i je li to u sukobu sa zakonom. Uostalom, tu je riječ o retroaktivnom djelovanju, ta je fotografija nastala 1983, znači li to da zbog novih zakona mi sad moramo uništiti cijelu tu seriju? Hoćemo li sada skidati sve anđele s oltara jer su se zakoni danas promijenili?

Razgovarala Tanja Masnec Šoškić