Sanjao sam da su mi vratili arhivu

Sanjao sam da su mi vratili arhivu

S mojom arhivom se ne događa ništa, baš ništa. Oni su napravili ono što su napravili, oteli su moje filmove ne bi li našli nešto tajno u tim javnim radovima, koji su bili javni, ostaju javni i dan-danas su u Muzeju suvremene umjetnosti. Tragično je da oni nakon mjesec i pol dana nisu našli načina da komuniciraju sa mnom, iako je bilo u svim medijima, uza svu potporu javnosti

Razgovarali smo s Miom Vesovićem, autorom sporne fotografija Za Rexa, i Želimirom Koščevićem, kustosom izložbe Akt u hrvatskoj fotografiji od 1865. do danas, koja se održala u Bratislavi u sklopu Mjeseca fotografija, važne europske manifestacije koja se tradicionalno odvija svake jeseni, većinom u studenom, u nekoliko europskih gradova, među kojima su Beč, Pariz, Berlin i Bratislava. Fotografija je odlukom Mije Vesovića povučena s izložbe i prije njezina otvaranja, a što o cijelom događaju misle, pitali smo umjetnika Miju Vesovića i autora postava Želimira Koščevića.

— Zamislite, sanjao sam noćas da su mi vratili arhiv, zar to nije tragično?! Da nakon pedeset godina života sanjaš da ti je netko vratio dvije trećine života, da to možeš samo sanjati, strašno!

Što mislite, zašto se to uopće dogodilo, ima li tu osobnih razračunavanja, s obzirom da je riječ o anonimnoj prijavi?

— Ne gledam ja to kao nešto što je upereno protiv mene, prijava tu uopće nije bitna. To je pitanje vremena, u kojem se tako nešto može dogoditi jednoj javnoj osobi, bez obzira što sam to ja, jer to su slike koje su izlagane, koje su u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti, koje traju već četvrt stoljeća, pa da se tako nešto dogodi. To može zabrinuti i druge kolege, druge umjetnike, jer to čak nije samo pitanje fotografije. Sutra će doći nekom drugom i oduzeti mu platno i kist, hoće li cenzurirati filmove, izbrisati memoriju i ugraditi neku drugu.

Što se trenutno događa s vašim arhivom?

— Ništa se ne događa, baš ništa. Oni su napravili ono što su napravili, oteli su moje filmove ne bi li našli nešto tajno u tim javnim radovima, koji su bili javni, ostaju javni i dan-danas su u Muzeju suvremene umjetnosti. Tragično je da oni nakon mjesec i pol dana nisu našli načina da komuniciraju sa mnom, iako je bilo u svim medijima, uza svu potporu javnosti. To je problem sadašnjega trenutka, to je i vani sada tako, progon, ali ljudi bi trebali razlikovati što je tajno, a što javno. Bilo je slučajeva i u umjetnosti, procesa, protiv Mapelthorpa na primjer. Meni se isto desilo prije dvadeset i nešto godina, kada je »Polet« objavio moju sliku gologa golmana. Onda je tabu bilo muško tijelo. Sad je tabu sve što nije žensko tijelo, jer žensko tijelo može biti na sto načina, a sad je ovo trend — tabuiziranje prikaza djece.

Mislite li da je moguće snimiti golo ljudsko tijelo bez primjesa spolnosti i erotike?

— Jasno, postoje sudske slike, policijsko dokumentiranje, fotografije snimljene za reklame, ima raznih pristupa tijelu. Uznošenja tijela, unižavanja, primjene na različite načine za raznorazne reklame. Ali mene to ne zanima, ja sam slikao za novine i uvijek sam bio zainteresiran da ljude smjestim u vrijeme i prostor, tako i sad pokušavam sa slikama koje radim reći nešto o prostoru i vremenu u kojem živimo. Tako sam i tada, kada sam napravio seriju Za Rexa, govorio o onom vremenu, iako tada nisam imao svijesti o tome, ali danas, kada o tome razmišljam to mi je posve jasno. Mislim, uostalom, kad bi umjetnik radio svjesno, bilo bi to odveć plošno, svjesno možeš prevariti nekog, napraviti plagijat, a da bi napravio nešto istinski vrijedno, ne možeš znati, moraš osjetiti, biti nadahnut, potrebno je mnogo više. Zato i ne volim novu umjetnost, koja se bavi razumom, prodaje koncept, prodaje instalacije, ja to ne volim, iako ne kažem da i tu nema vrijednih djela.

Što je važno u seriji fotografija posvećenih Rexu?

— Riječ je o sedam fotografija, sekvenca istoga dječaka uhvaćena u igri. On se naprosto igrao cvijećem, a ja sam njegovu igru snimio malenim fotoaparatom u stanu njegovih roditelja. A što je važno, pa radost življenja, igra cvijećem, to je bilo prekrasno. Svi želimo biti djeca, ostati djeca, a neki odmah odrastu, neki se bave ćudoređem, neki egzorcizmom. Ja volim djecu, ona ti uvijek kažu istinu, dok ih mi ne naučimo, ne zasitimo našim svijetom.

Mislite da je odredba fotografije Za Rexa kao akta najbolja moguća?

— Pa ne znam, portret nije. To je dječja igra radosti življenja, tijelo je dječje, ali bitnija je cijela priča oko toga. To je zapravo life-fotografija, i mislim da to mnogo govori. Ali mislim da, kako god gledali te slike, one ne narušavaju nekakve moralne ili estetske ili nebeske kodekse. Što god izdvojiš iz konteksta, postaje ili može postati nešto drugo. A kako možeš nešto izdvojiti iz konteksta, nitko nema prava tako nešto učiniti. Uostalom, fotografija je u fundusu Muzeja zavedena kao akt, jer kako bi je drukčije smjestili.

Što vam je zanimljivo u golom ljudskom tijelu, kako ga analizirate kao fotograf?

— Tijelo je savršenstvo, napravljeno po liku stvaraoca, sama boga ili prirode, ovisi kako čovjek tomu pristupa. Tijelo je iskonski motiv. Dio tijela je i lice, lice je najzanimljiviji krajolik na tijelu. Radio sam i muške aktove i ženske, izlagao ih, a ovo je jedini dječji akt koji sam napravio i izložio. Slikam i grad kao tijelo, sad sam u Foto galeriji Lang napravio izložbu iz New Yorka. Riječ je zapravo o ulaženju u tijelo megalopolisa.

Kako ste se služili aktom u radu? Je li se nešto mijenjalo u vašem pristupu?

— Znate, kad slikate ljude odjevene, to je prolaznoga karaktera, mijenjaju se kostimi, a mene više zanima nešto što je esencijalnije, sam život, a on je bliži i čišći kada nije kostimiran. U početku radio sam slike koje su bile neposredne, life, zatečena stanja, a poslije sam prešao na režiranja. U početku su bile figure u totalu, a poslije samo dijelovi tijela. Važnost se pomaknula od osobnosti onoga koga slikaš, jer kad nema lica, nema ni osobnosti, prema jednoj priči o čovjeku kao univerzalnom muškarcu ili ženi koji pričaju priču koja je mnogo šira. Baš putem torza možeš govoriti o spolnosti, o životu, i odnosu prema tome.

Osamdesetih ste radili za »Polet«, koji se služio obnaženim fotografijama. Kakvo je značenje golotinja imala u ono doba, je li to bila provokacija?

— Pa da, bilo je golotinje, ali diskretne. Upravo kada se pojavi neka zabrana ili pritisak, onda ljudi odgovaraju na taj način. Evo i sad su mi kolege nudili da i oni naprave slike svoje djece, ali to je apsurdno, to nema smisla. Svi se osjećaju napadnuti, dovoljno je da to nekomu naprave, pa da naprave pritisak na sve druge, ljudi su zastrašeni. Sad mi je u Samoboru, na otvaranju moje izložbe u Galeriji Lang, prijatelj i kolega Dokmanović donio sliku malene gole djevojčice kako pije mlijeko iz boce, predivna slika, ambijentalna. Svi mi imamo takve slike. To je apsurdno, to nema nikakve veze s kriminalnim situacijama koje se dešavaju. Razmišljao sam da napravim akciju, performans s tim mojim sandukom za veš u kojem se nalazi arhiv mojega tridesetogodišnjeg rada, unutra su papa, Tito, svi političari, jer ja radim trideset godina za novine, svi umjetnici od srednje generacije do već pokojnih, Murtića, Knifera, sve je u tom sanduku. Kad sam vidio da to sve iznose, prvo mi je palo na pamet da ću baciti taj sanduk kad mi ga vrate, iako ja živim od toga materijala, to je moja njiva, tvornica. Sada ozbiljno razmišljam o tome da, kada mi dovezu taj arhiv, spalim sve te filmove. Ako se Palach mogao spaliti, onda valjda i ja mogu spaliti svoje filmove. Što ja u ovom trenutku, u kojem se tako nešto dešava, mogu učiniti riječima, što s potporama umjetnika i kolega? Tenkovi ćudoređa prešli su preko moga rada, preko mog života, promijenili su moj svijet, moje poglede, ušli su u moju intimu, u kuću, u podsvijest – pa ja sanjam da mi vraćaju moje filmove!

Izložba Mostovi okruga New York trenutno vam je postavljena u Foto galeriji Lang u Samoboru. O kakvu je ciklusu riječ?

— To je moj drugi ciklus posvećen New Yorku, nastao za moga drugog posjeta tom gradu, nakon petnaest godina, što je jako mnogo vremena. U međuvremenu se desio napad na Irak, rat koji nije samo američki, nego se cijeli svjetski poredak promijenio, i napad na Tornjeve, i još niz drugih napada koji su se dogodili, a da ih nismo ni svjesni, mahom medijskih, počev od torture mobitela, pa do blagodati gledanja Big Brothera usred noći. Mnogo se toga dogodilo u tih petnaest godina, i odraz je svega toga moj današnji doživljaj New Yorka.

Snimio sam sekvencu Brooklynškog mosta, i kroz taj se most vidio New York, koji je pomalo utonuo, doima sutonski, iako je sniman u rano jutro. Slike su snimane rukom, bez uporabe motora, jer ruka je brža, snimane su neposredno jedna za drugom. I kad ih poredaš jednu pored druge, dobiješ dojam kratkoga filma, ili sama života. Trenutna je fotografija jedna priča, kad se isti motiv malo pomiče, dolazi do privida života, bio to čovjek ili grad. Kad sam razvio tu sekvencu, napravio slajdove, strašno me to podsjetilo na mog omiljenog slikara, Julija Knifera. On je bio samozatajan, veliki slikar, za kojega Hrvati zapravo malo znaju. Cijela ta sekvenca silno me podsjetila na njegove meandre. Glavan je u svom tekstu o izložbi lijepo rekao, uvijek si na tankoj liniji između slobode i neslobode. A možeš biti slobodan jedino mentalno, i to je ono duboko u njegovim meandrima. Imam njegov meandar koji gledam već trideset godina, i on je uvijek nešto novo, s njim možeš komunicirati i što je bitno, on s tobom komunicira, za razliku od mnogih drugih slika. Kniferov je meandar bezvremen, bezgraničan, užasno definirana i totalno nedefinirana forma, crno i bijelo. Tako su i ove moje slike gotovo već akromatične, ima malo plavičasta neba, i to je sve. To jesu kolori, ali sve se na kraju svodi na crno i bijelo, i tu skalu sivih, nekakvih grafita koje je Knifer tako fino nanosio. Kada sam vidio film, shvatio sam da cijela situacija meandrira, pojavljuje se i nestaje. Vozio sam se u autu dok sam to snimao i, iako sam ja stajao i grad je stajao, sve se gibalo. To je ritam, nepredvidivi ritam. Koliko sam to mogao brzo snimati, toliko sam snimao, i to je to, jednostavno proces. Bitna je samo ta namjera kad sam krenuo raditi, tako se događa u life-fotografiji. To je također life-fotografija, iako nema života, nema ničega, tu i tamo vidi se nekoliko obrisa automobila u prolazu, to je sve.

Razgovarala Tanja Masnec Šoškić