Rafinirano i kritički

Simpozij Urbano u hrvatskoj kulturi (Miasto w kulturze chorwackiej), Varšava, 30. studenog – 1. prosinca 2006.

Rafinirano i kritički

Konferencija je nedvojbeno pokazala da poljski kroatisti suvereno poznaju sve aspekte hrvatske kulture

U Varšavi je od 30. studenoga do 1. prosinca 2006. održan simpozij pod naslovom Urbano u hrvatskoj kulturi (Miasto w kulturze chorwackiej). Simpozij je organizirao Institut za zapadnu i južnu slavistiku Sveučilišta u Varšavi, a pokrovitelj simpozija bio je veleposlanik Republike Hrvatske u Poljskoj Nebojša Koharović, koji je simpozij i otvorio.

Na dvodnevnom skupu izneseno je tridesetak referata o raznim aspektima hrvatske kulture, a sudionici su bili mahom poljski, u manjoj mjeri i hrvatski kroatisti. Većina sudionika pozabavila se u istraživanjima imaginarijem grada u tekstovima kulture, što je i razumljivo budući da fenomen i pojam grada, njegova simbolika i značenje od početaka europske civilizacije ima važno mjesto u kulturi raznih civilizacija, a danas je u različitim školama kulturologije jedno od središnjih mjesta proučavanja i tumačenja. Primjerice, kulturološki studiji koji se bave pojmom prostora i mjesta, zatim oni antropološki usmjereni kao i oni koji polaze od psihoanalitičkih tumačenja književnosti fenomenu grada posvećuju posebnu pažnju. Već u počecima civilizacije grad se doživljava kao živ organizam, kao simbol s naglašenim duhovnim značenjima, pa će u umjetničkim djelima često biti glavni junak, središnje mjesto zbivanja, protagonist, centripetalna sila. Modusima prezentiranja grada, posebice Dubrovnika, u ranom novovjekovlju pozabavilo se nekoliko referata (Tomislav Bogdan, Malgorzata Kryska, Leszek Małczak, Dunja Fališevac), no mnogo veći interes pobudili su oblici prezentiranja grada i fenomen urbanog u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. Tako je predmetom interesa Zoran Kravara bilo razumijevanje ljubavi kao urbane kategorije u lirici Dobriše Cesarića, a Julian Kornhauser s Jagjelonskog sveučilišta u Krakovu iznio je koncepcije i značenje grada u poeziji krugovaša. Velik interes u poljskih znanstvenika izaziva proza Pavla Pavličića: čak tri referata pozabavila su se Pavličićevom prozom kao naglašeno urbanom prozom sa specifičnim značenjima. Jedan referat pozabavio se Pavličićevom predodžbom Vukovara kao nostalgičnim mjestom i slikom pamćenja i sjećanja (Barbara Czapik-Lityńska), u jednom referatu analizirala se Pavličićeva proza kao predložak za film Ritam zločina (Patrycjusz Pająk), a jedan referat istraživao je grad kao ontološki model svijeta u Pavličićevoj prozi (Jolanta Dziuba). Hrvatska moderna i njezine pozivitne i negativne predodžbe grada bile su u središtu istraživanja nekoliko referenata. Modusi urbane topografije grada u prozaika hrvatske moderne bili su predmetom analize Krešimir Nemeca, a predodžbe grada Zagreba u Matoša predstavila je Dominika Kaniecka. Da poljski kroatisti dobro poznaju i suvremenu hrvatsku književnu produkciju, pokazalo je izlaganje posvećeno analizi značenja grada Rijeke u Fabrijevu romanu Vježbanje života i referat koji se pozabavio simboličkim značenjem gradova Zagreba, Berlina i Amsterdama u prozi Dubravka Ugrešić. Posebno je zanimljiv bio referat M. Dąbrowskwe-Partyke, koja se pozabavila značenjima provincijskoga grada u suvremenoj hrvatskoj prozi pokazujući da provincija u modernoj književnoj produkciji izaziva niz predodžbi, od traumatskog doživljaja do posve pozitivnih predodžbi. I suvremena popularna kultura grada bila je predmetom interesa nekih znanstvenika. Tako se Maša Kolanović pozabavila analizom pojma urbanog u popularnoj kulturi suvremene hrvatske proze, a devijacije i negativitete suvremenoga grada predočio je Ernest Miedzielski u referatu Sex, drugs & narodnjaci. Nekoliko se referata pozabavilo koncepcijama grada u hrvatskoj historiografiji (Maciej Czerwiński, Tamara Czapik).

Jedna sesija konferencije bila je u cijelosti posvećena lingivističkim temama. Tako je jedan referat istraživao utjecaj tronarječnosti na kodifikaciju hrvatske književne norme (Barbara Oczkowa), Sanja Vulić pozabavila se sociolingvističkom situacijom u gradu Splitu i okolici, jedan referat istraživao je simboličnu ulogu renesansnoga jezika u Dubrovniku u hrvatskoj kulturi (Elzibieta Wrocławska), a posebno je zanimanje izazvao referat koji je preispitivao odnos grada, jezika i ekolingvistike (Barbara Kryżan-Stanojević). Konferencija o urbanom u hrvatskoj kulturi, što ju je organizirao Institut slavistike Varšavskoga sveučilišta, nedvojbeno je pokazao da poljski kroatisti suvereno poznaju sve aspekte hrvatske kulture, posebice one književne i jezične, te da, opremljeni najsuvremenijim književnoteorijskim pristupima, analiziraju razne pojave i oblike te kulture u rasponu od ranog novovjekovlja do suvremenosti. Distancirani od nekih nevažnih problema naše kulturne svakodnevice, kao sudionici tranzicijskih procesa koji uvelike obilježuju i poljsku suvremenost, opremljeni suvremenom metodologijom, poslovično kulturni, Poljaci su još jednom pokazali i dokazali da o nama razmišljaju i sude vrlo suptilno, rafinirano i kritički.

Dunja Fališevac