Radio Varaždin, 2006.

Radio Varaždin, 2006.

Uspomene iz Varaždina

Visina nadahnuća koju je orkestar ostvario u dobro utemeljenoj suradnji s Pavlom Dešpaljem nepatvorena je unatoč nesvršenostima, te pruža iskren pogled na glazbu Čajkovskog mimo svake izvedbene prosječnosti

Varaždinski komorni orkestar jedan je od rijetkih ansambala u Hrvatskoj koji njeguju komorno orkestralno muziciranje, a za svoj treći album znakovito je odabrao dvije uvelike srodne skladbe Pjotra Iljiča Čajkovskog, koje se nalaze na razmeđu orkestralne i komorne glazbe. I dok je Serenada za gudače u C-duru, op. 48, kao svojevrstan most prema simfonijskoj glazbi izvorno pisana za gudački orkestar, Gudački sekstet u d-molu, op. 70, naslovljen Souvenir de Florence (Uspomena iz Firence), poput skladateljevih gudačkih kvarteta u sebi nosi tragove orkestralnoga načina mišljenja, toliko svojstvena Čajkovskom. Osim sličnosti u glazbenome slogu, dvije kompozicije dijele i formalna, odnosno karakterna obilježja, pri čemu se posebno ističu spone između trećeg stavka serenade, Élégie i drugog stavka seksteta, Adagio cantabile e con motto. Naime, oba lirski intonirana stavka uokviruju specifični koralni odlomci (u Serenadi je to i odlika cijeloga ciklusa, budući da i prvi i četvrti stavak završavaju dojmljivim uvodom u prvi stavak, svojevrsnim motom skladbe), a sadrže osebujne, za Čajkovskog tipične ekspresivne kantilene u kojima dionica violončela odgovara onoj violine i obratno.

Prema tome, počasni dirigent Varaždinskoga komornog orkestra Pavle Dešpalj imao je niz argumenata za to da komornoj partituri Souvenir de Florence doda dionicu kontrabasa te da je dirigira orkestralno. Štoviše, s obzirom na to da je ona katkad na kompozicijskom planu gušća od ponešto pročišćene i smirenije Serenade, a Varaždinski komorni orkestar izvodi je s visokim ekspresivnim nabojem, Gudački sekstet op. 70 često zvuči i orkestralnije od same Serenade. Nastao 1890. za vrijeme skladateljeva odmora u Firenci, sekstet kao da u sebi sadrži više kako čisto kompozicijskih napetosti (nastalih zbog borbe sa zakonitostima komornoga žanra), tako i onih osobnih, u odnosu na devet godina prije skladanu Serenadu. Interpretacije obiju skladbi od strane Varaždinskoga komornog orkestra odlikuje dosljedna, usredotočena, u pojedinim elementima čak ekscesivno izražajna svirka, za koju se čini da ne može biti prikladnija glazbenom jeziku nepopravljiva romantika kakav je bio Čajkovski.

Ipak, bujnost gudačkog orkestralnog zvuka sa — dakako — potenciranim prvim violinama nerijetko ostavlja dojam prekomjernosti, a obrisi sporednih dionica na katkad se neprecizan način gube u sveopćoj akustičkoj gustoći. To vrijedi pogotovo za sekstet, čiji se glazbeni tijek u nekim izvornim komornim izvedbama ocrtava daleko jasnije, jer uza svu neobuzdanu ekspresivnost Čajkovski ipak komponira na formalno visoko svrsishodan način. Međutim, ukoliko bi se izvedbe na ovome nosaču zvuka lišile nabujala gudačkog intenziteta, interpretacije Varaždinskoga komornog orkestra izgubile bi mnogo od svoje navlastitosti. Visina nadahnuća koju je orkestar ostvario u dobro utemeljenoj suradnji s Pavlom Dešpaljem nepatvorena je unatoč nesvršenostima i očitu studijskom peglanju snimke, te pruža ne odveć izvoran, ali iskren pogled na glazbu Čajkovskog mimo svake izvedbene prosječnosti.

Ivan Ćurković