Prostor duše

Prostor duše

Donaciju čine ulje na platnu i šesnaest crteža (olovka ili ugljen na papiru i lavirani tuš) iz razdoblja od 1934. do 1950, i sedamnaest radova na papiru / kartonu / platnu nastalih od 1989. do 1995.

Devet godina nakon smrti Branka Ružića (1919–1997), eminentnoga predstavnika hrvatskoga kiparstva druge polovice dvadesetog stoljeća, u Modernoj galeriji u Zagrebu Đurđa Petravić Klaić priredila je izložbu kojom se predstavlja autorova donacija iz 1995. toj ustanovi. Dosad neizlagani radovi na papiru obilježavaju početak (sjetimo se nedavne izložbe Rani crteži doajena hrvatske umjetnosti poslije II. svjetskog rata u Gliptoteci) i kraj umjetničkoga sazrijevanja. Iako je donacija brojčano nevelika (glavnina djela sabrana je u Zbirci Ružić te su izloženi u Galeriji Branko Ružić i prijatelji u Slavonskom Brodu), svakako pridonosi boljem i potpunijem shvaćanju cjelokupna opusa. Važna je činjenica da je Branko Ružić nakon završena studija kiparstva kod Frane Kršinića privremeno napustio tu tehniku izražavanja i nastavio istraživanje vlastitih kreativnih sposobnosti unutar grafike (godina dana u klasi Tomislava Krizmana) i slikarstva (diplomirao u klasi Marina Tartaglie), a bavio se i pedagoškim radom.

Donaciju čine ulje na platnu i šesnaest crteža (olovka ili ugljen na papiru i lavirani tuš) iz razdoblja od 1934. do 1950, i sedamnaest radova na papiru / kartonu / platnu nastalih od 1989. do 1995. U njima iščitavamo Ružićev umjetnički put, savladavanje osnovnih zadaća poput crtanja aktova, njegove mogućnosti da na papir (i u broncu – Moj otac, 1956) prenese finu psihološku karakterizaciju svojih kolega, prijatelja (Vojin Bakić, Željko Janeš, Oto Šolc), članova obitelji i, napokon, kako se isti problemi tematike i oblika odražavaju u kiparskom, crtačkom i slikarskom mediju.

Izložene su tek tri skulpture koje sažimlju neke od glavnih točaka Ružićeva stvaralaštva. Spomenuta posveta ocu označuje konačno posvećenje kiparstvu i odricanje od detaljističke opisnosti koja obilježuje rane crteže. Nasprot tomu, bira jednostavnu, sažetu monumentalnost, s tim da posljednje ne određuju dimenzije. Sličnu suprotnost uočavamo na dvama autoportretima, prvom u profilu, crtež olovkom iz 1939, studija, istraživanje koje polazi od fizičke realnosti, i onom iz 1995, gvaš na kartonu. U tom trenutku Ružić se služi istim onim oblicima kojima gradi svoje kuće, gradove (nije li tijelo kuća duha?). Gesta je to koja između autora i njegova djela stavlja znak jednakosti. Devedesetih godina posvećuje se temama grada i kuće, gvaševi pokazuju ineteres za zgusnute oblike, povremeno dinamizirane očuđujućim elementom (Grad raketa), što unosi neočekivanu dinamiku.

Skulptura Zagrljeni iz 1984. (28x46x45,8 cm) reprezentativna je forma već posve zrela umjetnika, a značenje prisnosti i povezanosti iz naziva očituje se u usidrenosti apstraktnih oblika u masi drva. Jedanaest godina poslije ponavlja temu, ali u ulju na platnu, s istim interesom za ritmične odnose oblika. Potkraj osamdesetih vraća se crtežu i počinje stvarati skulpture u papiru. Zaokret je odredio i nesretan događaj iz Ružićeva života – prometna nesreća 1988. godine. Ponovnu kreativnu snagu i uzdizanje vlastitoga tijela – predstavlja izloženo Raspelo iz 1989. Sam materijal, tehnika rada skulpture u papiru osim što povezuje slikarstvo i skulpturu, dodatno naglašava dojam krhkosti i ljudske prolaznosti u temi Kristove muke i raspinjanja. Ciklus Lorca iz istog vremena, gvaševi na novinskom papiru, reagiranje je na poeziju i očitovanje unutarnje tjeskobe. Prepoznatljivu skalu ne-boja zamjenjuje doduše reducirani koloritet, a indikativni su naglasci crvenoga. Predosjećaj ratnih patnji koje će ubrzo uslijediti?

Radovi su izloženi u prostoru za povremene izložbe, dakle, morao se učiniti ustupak u odnosu na stalni postav Moderne galerije. Pritom se nije našlo mjesta za nekoliko crteža (oca, majke, Crtež prema Michelangelu) koji su zabilježeni u katalogu. Zašto? Ta riječ je o jednokratnoj prilici za predstavljanje nepoznata segmenta tako važna umjetnika. Uostalom, sama autorica izložbe, Đurđa Petravić Klaić, piše da je moguće da je samim činom darivanja tih djela Modernoj galeriji Branko Ružić donaciju »(...) zamislio, suptilno i poetično, kao svoj životni krug, već gotovu izložbu koju treba u njegovu izboru poštovati«. Uključenje tri djela i nije pretežak ustupak želji donatora, zar ne?

Barbara Vujanović