Potpuna vulgarizacija

Potpuna vulgarizacija

U kazalištu komična bi situacija trebala proizaći iz dramaturške prepreke koja je proizvod društva i koja sprečava trenutačnu realizaciju nekoga plana tjerajući dramskog junaka na neprestana spoticanja. U osječkim Kurvama ni prepreka ni plan ne postoje

Feđa Šehović komediju antonomastičnog naziva žanrovski naizgled začudno naznačuje i antioperetom. Razlog tomu averzija je spram, kako sam kaže, »…ondašnjeg (drama je praizvedena 1976, op.a.) vladajućeg pristupa komedijskim tekstovima koji je od njih producirao ili neko kvazi mudro, dosadno iščitavanje ili ih srozavao na razinu operetne komike. Mislim da je moj oprez poticala sama tema i sadržaj komedije…«.

U trenutku kada se iz zarobljeništva na jadranski otočić u sumrak Prvoga svjetskog rata uspijeva vratiti zapovjednik utvrde, okrutni domoljub, uz to impotentni despot, satnik Dietler, koji uviđa potrebu za osiguranjem utvrde-bordela od napada, a jedini mogući vojnici su šest djevojaka neupitna, srozana, morala i njihova Šefica te započinje njihova mukotrpna obuka, dolazimo do temeljna, metaforički ukalupljena Šehovićeva pitanja: mogu li se kurve domoljubljem moralno rehabilitirati?

Dramski tekst odgovara niječno i u tom smo trenutku žanrovskim odrednicama ovlašteni pridodati novu označnicu — burlesku. Taj oblik pretjerane komike služeći se trivijalnim izrazima, posredovanjem, u našem slučaju, vulgarnog pastiša, izvrće smisao neke ozbiljne vrste, mijenja predznak prikazana svijeta — izaziva društvenu i političku satiru. Preciozan je to način izražavanja, a ne spontani pučki žanr u kakav se lako može pretvoriti ako ostane nezapažen. Ako se vratimo na kontekst vremena i prostora nastanka Kurvi kao dramskoga teksta, autorovo neslaganje s onodobnim vladajućim pristupima u obradi i produkciji komediografskih tekstova, tada nam neće zvučati začudno Šehovićeva žanrovska odrednica antiopereta, ali, dodao bih, još manje burleska. Dramaturška i režijska interpretacija u osječkom uprizorenju Kurvi nije uzela u obzir izrečene značenjske aspekte. Burleskni stil ostao je nezapažen. Konkretizacija djela za cilj je uzela isključivo zabavu (i to njezin vrlo prost oblik), uzevši u obzir ponajviše komercijalni uspjeh predstave. Ima pravo Marijana Fumić, dramaturginja HNK u Osijeku kada u programskoj knjižici osječkih Kurvi uprizorenje smješta na trag bulevarskoga teatra iz 18. stoljeća (nikako suvremeni oblik toga teatra!), čije su pozornice bile poprištem mnogobrojnih zločina i ljubavnih podviga, gdje su igrane brojne melodrame i građanske komedije zasnovane na primitivnim karakterima, nevjerojatnim i neuvjerljivim zapletima, s jednom svrhom — zabaviti nižu i srednju klasu Parižana i pritom zaraditi.

Dramski ansambl HNK u Osijeku (Kurve: Sandra Tankosić, Tatjana Bertok-Zupković, Lidija Florijan, Anita Schmidt, Nela Kocsis, Mira Perić-Kraljik; Šefica: Ana Stanojević, Leutnant: Milenko Ognjenović, Dietler: Velimir Čokljat; Škot: Vjekoslav Janković) profesionalno je odradio posao slijedeći dramaturške upute, natječući se u izgovaranju ispraznih, vrlo često i nemotiviranih, fraza koje su u suodnosu sa zbiljom na najnižoj mogućoj značenjskoj razini, vulgarizama i lascivnih šala, pri čemu neosporno pobjeđuje Šefica, nepotrebnim afektiranim aluzijama na seksualni čin (pri izražavanju granata-naranči na imaginarnoga neprijatelja). Komika se izazivala i neumjesnim i neobrazloženim prikazivanjem grube vojničine Dietlera u ženskom seksi donjem rublju, Persidinim replikama preuzetih većinom iz srpskih humorističnih komada itd.

U kazalištu komična bi situacija trebala proizaći iz dramaturške prepreke koja je proizvod društva i koja sprečava trenutačnu realizaciju nekoga plana tjerajući dramskog junaka na neprestana spoticanja. U osječkim Kurvama ni prepreka, ni plan ne postoje. Uspjelo se inteligentnu metaforiku, očiti burleskni stil, rafiniranu umjetnost, koja je utisnuta u tekst Kurvi, u potpunosti vulgarizirati i transformirati u spontani pučki žanr. Predstava je izvrsno primljena u osječke premijerne publike i nagrađena ovacijama!

Ivan Trojan