Poput stare balade

Poput stare balade

Natalija Gutman bez efekta je unaprijed režirane propagandne (izvanglazbene) poze zaronila u zanat bespogovorne vrline s nenametljivo impresivnim umjetničkim ugođajem. A to je već granica s visinom letvice iz snova o kojoj se ne raspravlja i koja se sluša, a čija postojanost u dugovječnoj putanji po svim paralelama i svim mogućim i nemogućim, ovakvima i onakvim školama i danas jednostavno – oduševljava!

To samo Zagreb može: jedan po skrivečki, drugi uz televizijske kamere i radijske mikrofone — i eto nama dan za danom, u razmaku od dvadeset i četiri sata, nedovršena Requiema s Mozartovom posljednjom posvetom u Lacrimosi, te prema skicama smrtno oboljela autora obrađena svršetka u vjernome rukopisu Amadeusova učenika Suessmayera! I dok je baš mocartijani sklon Hrvatski komorni orkestar i nakon nedavna sloma s cjelovečernjim programom pod palicom Milana Turkovića, ni više, ni manje ponovno poželio biti dijelom te glazbe od Božjega znaka (4. prosinca, Bazilika Srca Isusova), u utorak, 5. prosinca, na sam dan Mozartove smrti, a u zoru zalaza obilježavanja 250. godišnjice rođenja salzburškoga djeteta, u velikoj se dvorani Lisinskog dogodio najmlađi i najstariji Wolfgang od predodređene vječnosti za Majstorski ciklus Simfonijskoga orkestra i Zbora HRT-a.

Malo majstorskoga čulo se, nažalost, u konačnici nimalo zlatnoga reza, uz koji je dirigent Tonči Bilić istodobno prigrlio i koncentraciju respektabilna napora, ali i tek površno pročitan tekst s jednostavno nenavježbanim zanatskim i nedorečenim umjetničkim posljedicama. Lošije i po, mora se priznati, samoj vrijednosti djela i po lako mjerljivim kriterijima gole reprodukcije, tom je zgodom prošla epizoda drugih po redu Litanija iz Loreta, u čije je tipično mocartovski svjetovno, nimalo sakralno, svakako svjetovno (operno) urešeno divljenje Djevici Mariji, solistički vokalni kvartet zakoračio s pojačanom dozom neujednačenosti i tehničke neurednosti. Po čudnoj odsutnosti i, je li to moguće, nemuzikalnosti u okretanju suhih nota bez smisla i sadržaja, na vrhu se kvartetske piramide sigurno ustoličila, sada je već jasno, u nas precijenjena sopranistica Margareta Klobučar s austrijskim (gracerskim) karijernim pedigreom. A na brzinu se valja prisjetiti: tu, pokraj nas, su i Lidija Horvat i Martina Zadro, čiji bi zvonki lirski soprani zajedno i s primjerice već potvrđenom, najmlađom Marijom Kuhar, zacijelo i muzikalnije i izvedbeno doživljajnije obljubili povijesno prastaro pismo Litaniae lauretanae. Kako, pak, pjeva još jedna odabranica ispod krila domaćih nam, samoproglašenih glazbenih autoriteta, mezzosopranistica Janja Vuletić? Slike ima, tona nema — možda je i najtočnija dosjetka za pojavu što se zapravo ne čuje, a koju je zato i grleno i jodlajući karikirano srčano provodio tenor Zrinko Sočo u tehnički nesvagdašnjoj provedbi gusto nanizanih melizama. Ni boja basa Luciana Batinića nije se idealno uklopila u svjetlo Mozartove glazbe, a pošteno rečeno nenavježbanu cjelinu nedorečeno je slijedio i ton radijskoga orkestra s uresom pišteće niskih zborskih soprana.

S druge strane medalje i, koliko god to paradoksalno zvučalo, isti je taj zbor tek u razmaku od dvadesetak minuta i nakon koncertne stanke, a za izvedbe Requiema u d-molu, u gesti i dramaturgiji maestra Bilića prepoznao čudo od ruke samonikle glazbe, da bi čak i usprkos i nadalje prisutnoj nedorečenosti, ali i kontroverznoj redakciji njemačkoga muzikologa Beyera iz 1970. što je te večeri doživjela prvo hrvatsko predstavljanje, općemu dojmu priskrbio barem školsku profesionalnost s reduciranim nadahnućem. Jer, ciljano mutno prisjećanje na glasove violončela i kontrabasa u komornoj instrumentaciji za neuredno traljavo postavljen solistički Recordare, u provedbi istih vokalista, sigurno ne zbori o muziciranju iznad mrtvih nota na papiru, kao što to jednako ne može biti ni suzni motiv ganutljive Lacrimose, a zahvaljujući nimalo produhovljenu oglašavanju prve violine radijskoga orkestra. Beyerove intervencije u tkivo Franza Suessmayera s jednih su nakupina šaranja po ipak Mozartovoj partituri dodatno zamutile vodu nakupinama novih, neobičnih i problematičnih intonacija. Od non legato Lacrimose s bridovima oštra metra do sletovsko-svingerski nabrušene agogike i tempa u Domine Jesu, te salonski plesne scene za Benedictus, širok je prostor raspre o legitimno dopuštenu u nepotrebnoj misiji nemogućega, iznad koje će uvijek i za sva vremena ostati tajna Mozartove nedovršene, a posve lijepo uređene — dovršene Mise za mrtve!

A ako se tako uopće i smije reći, u besprijekorno navježbanu i interpretacijski dorečenu tonu zato je protjecalo posljednje zagrebačko gostovanje glasovite ruske violončelistice stare škole Natalije Gutman, u sklopu čijega su nastupa za crvenooktavnu predbrojku Zagrebačke filharmonije (8. prosinca, Dvorana Lisinski), energično odzvonile kajde gusto ulančana 1. koncerta u Es-duru Dmitrija Šostakoviča. Pod vodstvom austrijskoga dirigenta Ralfa Weikerta, koji će, neka usput bude rečeno, uvodnu skladbu večeri — predigru Glinkinoj operi Ruslan i Ljudmila — doživjeti kao kakvu novogodišnje nabrijanu veselicu, violončelistica s iskričavo svježim osjećajem za oblik i sadržaj djela, u jednome je potezu čvrsta gudala i sočno artikuliranih i vanjskih i unutarnjih linija, brodila različitom, a tematski povezanom četverostavačnom koncertantnom strukturom. Prema načelu logike parnoga približavanja okvirna kostura svake dobro uređene glazbene nastambe, Šostakovičev se opus 107 i u uvodnome Allegrettu i u zaključnome Allegro con motto, u poliritmičkoj motoričnosti grčevito nadmeće s privlačnošću oporoga u tonu neslatkaste, a mile pjesme moje majke iz polaganoga Moderata. Poput kakve stare (ruske) balade bez riječi i s virtualnom riječju pjevanja violončela, ta će po pojedinim skupinama instrumentirana con sordino — epizoda, u intonaciji rijetke udruge celeste i sola bez stanke doskočiti slogu osamljene Cadenze s reminiscencijama na Bachove čelističke Suite. Okruživši se na taj način gradnjom majstorski promišljenih pojedinosti u totalu slike iz ptičje i žablje perspektive, Natalija Gutman bez efekta je unaprijed režirane propagandne (izvanglazbene) poze zaronila u zanat bespogovorne vrline s nenametljivo impresivnim umjetničkim ugođajem. A to je već granica s visinom letvice iz snova o kojoj se ne raspravlja i koju se sluša, a čija postojanost u dugovječnoj putanji po svim paralelama i svim mogućim i nemogućim, ovakvima i onakvim školama i danas jednostavno — oduševljava!