PONOVNO NA PREKRETNICI

Matica hrvatska nedavno je pokrenula novi kulturni projekt, Salon Matice hrvatske, sa svrhom poticanja i promicanja izvrsnosti mladih na planu znanja, umjetnosti i kulture. Salon svakoga tjedna priređuje po jedno predavanje s nekog od osnovnih područja kojima se u Salonu sustavno pridaje pozornost. Rad Salona započeo je 14. studenoga, predavanjem Luke Šeputa Književnost kao oblik spoznaje. Pojam književnosti kod Hegela. Teme predavanja uvijek bi na neki način trebale biti prilog čovjekovu upoznavanju i razumijevanju sama sebe, kao i svijeta u kojem živi, posebice u ovom vremenu i, koliko je više moguće, s težištem na hrvatskim prilikama. Treba istaknuti da prednost pri izboru predavača i sudionika redovito imaju mladi. Tako želimo mladima pružiti mogućnost da javno predstave svoj rad, što u pozitivnom smislu može i izrazito utjecati na njihovu profesionalnu budućnost. Sa zanimanjem slušamo njihove prijedloge nekih novih projekata. »Vijenac« će pratiti rad Salona MH objavljujući prilagođene i skraćene verzije održanih predavanja.

Marinko Mišković, voditelj Salona MH

PONOVNO NA PREKRETNICI

Da bi tržišna utakmica bila poštena, od države se ponajprije očekuje da nadzire provođenje i kršenje takozvanih medijskih zakona, ali i da prepozna kada je nužno promijeniti i poboljšati te iste zakone. Komu nije u interesu da u Hrvatskoj građani mogu saznati ostvarenu nakladu i remitendu dnevnih novina? Zašto Vladina tijela nadziru rad elektroničkih medija, a ne prate što sve objavljuju novine?

Hrvatski se mediji ponovno nalaze na prekretnici. Prije desetak godina ta bi rečenica sugerirala da je možda riječ o sve jačem pritisku političara na novinare, a danas ona govori o drugoj dimenziji, o tome da su mediji postali pravi biznis u kojem sve veću snagu i utjecaj imaju korporacije i oglašivači. Ako ste ovih dana, uoči Božića, čitali bilo koje od dnevnih novina, sigurno ste zapazili reklame, priloge, reklamne letke, bonove za popuste i sve ostale instrumente propagandne industrije. No, većina čitatelja rijetko zapazi skrivene reklame – prikriveno oglašavanje, kada se oglasi pakiraju u novinarski tekst i prodaju kao dio novinske stranice, u nadi da će tako imati veću vjerodostojnost od obična oglasa. Marketinški odjeli novina takav tip oglasa naplaćuju znatno više nego običan oglas, a neka istraživanja pokazuju da čitatelji ne osuđuju odveć takav način promotivnog komuniciranja ili ga uopće ne prepoznaju.

Većinu prihoda novine će ostvarivati od oglašavanja

Prema podacima Media Neta, u posljednjih pet godina vrijednost zakupljena medijskog prostora imala je godišnju stopu rasta od 21 posto, a rang-lista oglašavanja gotovo je istovjetna rang-listi deset najprodavanijih dnevnih novina. Istodobno, Ninoslav Pavić, predsjednik Uprave EPH, najvećega regionalnog novinskog izdavača (koji u Hrvatskoj ima prosječnu godišnju nakladu od 110 milijuna primjeraka), tvrdi kako će se u sljedećih nekoliko godina novine u potpunosti financirati od oglašavanja. Ostvare li se zaista te prognoze i počnu li se novine financirati isključivo prihodima od oglašavanja, postavlja se pitanje kakva će biti uloga i utjecaj urednika i novinara u takvu konceptu.

Komercijalizacija i tabloidizacija utječu na pad povjerenja u medije

Urednici selekcijom vijesti šalju poruku kako građane najviše zanima politika, a istraživanja javnosti pokazuju potpuno suprotno. U tisku, na radiju i na televiziji, najmanje se traži politički sadržaj. Osim što prema podacima Media Metra svaki dan samo trinaest minuta čitamo novine, čini se da medije i sve manje shvaćamo ozbiljno te da kao čitatelji tražimo neki drugi sadržaj. Odgovor na pitanje zašto su i besplatne ili jeftinije dnevne novine relativno dobro uspjele na našem tržištu vjerojatno se krije u navodnoj potrebi građana za politički neopterećenim sadržajem, jer više od 60 posto građana trenutačno podupire takav proizvod. Ali, to ne znači da tim novinama i vjerujemo, jer među prvih pet novina koje građani ocjenjuju kao utjecajne nema 24 sata (prema podacima GFK, 9. studenoga 2005).

Tržište je uvelo nova pravila i postali smo svjedoci žestoke tržišne borbe, koja je dovela do pada profesionalnih standarda, banalizacije sadržaja, porasta broja sudskih procesa protiv novinara, tabloidizacije i velikih promjena u medijskom sadržaju. Paradoksalno je da su u novinama ukinuti kulturni prilozi koji su donedavno dobivali najviše novinarskih nagrada, da se uvode zajednički prilozi za više novina (npr. prilog Auto za »Jutarnji list« i »Slobodnu Dalmaciju«), a istodobno sve je manje ozbiljnih novinarskih formi i analitičkih tekstova, koji se sada uglavnom mogu čitati samo u tjednim prilozima. A jedan od lako uočljivih dokaza komercijalizacije novina brojne su nagradne igre, prodavanje knjiga i DVD-a, besplatni bomboni ili kolačići uz nedjeljne novine te nepregledni redovi građana koji su na kioscima zbog srećki kupovali i do deset izdanja jednih novina i onda ih bacali u smeće.

Svi ti procesi u konačnici su doveli do pada povjerenja građana u medije, što najbolje pokazuju podaci Eurobarometra iz 2005. Samo 35 posto građana Hrvatske vjeruje tisku, dok je povjerenje u elektroničke medije nešto povoljnije – 49 posto vjeruje televiziji, a radiju 51 posto građana. U usporedbi sa zemljama članicama Europske Unije nalazimo se ispod prosjeka, a u usporedbi sa Rumunjskom i Bugarskom na nezavidnom trećem mjestu.

Posljedice medijskog okrupnjavanja

Istodobno, hrvatska medijska scena doživjela je pravi procvat. Prije petnaest godina u Hrvatskoj je bilo samo 40 radijskih programa, a danas ih je 156, od čega je veći dio u vlasništvu lokalne uprave i samouprave i pitanje je vremena kada će doći do novoga vala privatizacije gotovo 80 posto lokalnih radiopostaja te tko će postati njihov vlasnik. No, ne bi bilo dobro da nas brojke navedu na krivi zaključak. Premda se na prvi pogled čini kako privatizacija sama po sebi ima više dobrih nego loših strana, kada govorimo o medijima naivno je oslanjati se na zakonitosti tržišta. Sve je više medijskih analitičara koji tvrde da medijski pluralizam ne jamči raznolikost sadržaja, što bi trebalo biti njegovo ključno obilježje. Okrupnjavanje u nekim okolnostima vodi uniformiranosti, a ne pluralizmu sadržaja. Izravna je posljedica da u velikim medijskim korporacijama više ne postoji nekoliko izvora informacija, nego samo jedan, koji nadzire i utječe na ono što će se objaviti. Stoga ne bismo smjeli povjerovati onima koji tvrde kako su mediji proizvod te da će se stvari same po sebi regulirati na tržištu. Mediji ipak imaju društveno odgovornu ulogu, za razliku od bilo kojega drugog tržišno usmjerena proizvoda.

Novi izazovi za državu i strukovne udruge

Da bi tržišna utakmica bila poštena, od države se ponajprije očekuje da nadzire provođenje i kršenje takozvanih medijskih zakona, ali i da prepozna kada je nužno promijeniti i poboljšati te iste zakone. Komu nije u interesu da u Hrvatskoj građani mogu saznati ostvarenu nakladu i remitendu dnevnih novina? Zašto Vladina tijela nadziru rad elektroničkih medija, a ne prate što sve objavljuju novine?

Potrebno je podsjetiti i na strukovne udruge, na važnost koju bi morale imati u kažnjavanju kolega koji ne poštuju kodekse časti i ne priznaju pravila struke. Snaga novinarskih sindikata u nekim je državama nerijetko jača od poslodavaca, a svaki se profesionalni propust ili kršenje kodeksa časti kažnjava, kako zbog neodgovornih pojedinaca – koji su slobodu shvatili samo kao pravo, ali bez odgovornosti – ne bi cijela profesija izgubila povjerenje javnosti. U takvoj situaciji načelo samoregulacije više jednostavno neće biti dovoljno, a regulacija postaje najlošije rješenje, ali nažalost jedina ostvariva izlazna strategija.

Igor Kanižaj