Po Lojtrici gor i dol!

Po Lojtrici gor i dol!

Vješta i nepretenciozna izvedba Rakana Rushaidata, Radovana Ruždjaka i Živka Anočića najjači je adut projekta

U jednom filmu Woody Allen, nakon putovanja do unutarnjega pakla i lagana prženja u njemu, te nakon brojnih pokušaja s različitim religijama, sve svoje patnje zaboravi nakon što čuje samo jednu, podosta krnju rečenicu: »It’s benign!«. Za njega je ona najljepša jer — govori o raku. No, takvih strašnih bolesti koje bi, kako se ponekad čini, bilo bolje i uopće ne liječiti, ima više, i ako bolest uopće ima nekoga smisla, osim kao metafora, taj leži u osvješćivanju tamnih zakutaka koji u užurbanoj rutini ostanu nezapaženi i nepometeni.

Upravo na tu kartu, bolesti kao limunova soka u mutnom čaju običnosti svakodnevlja, igra nova produkcija KNAP-a, kazališnog odsjeka Kulturnog centra Peščenica. Svojedobno poprište druge scene zagrebačkog HNK, ideje koju je kasnija intendantska odluka proglasila mrtvorođenom, sad je samostalni pogon koji se mješavinom populističkoga repertoara i udomljavanjem neovisnih projekata pokušava suprotstaviti ustaljenosti kazališnoga života metropole. Svojevrsna rubnost, ne samo lokacijska, KNAP-u daje posebnu kvalitetu, čiji puni potencijali još nisu u potpunosti otkriveni. Smisao života gospodina Lojtrice, autorski projekt Saše Anočića s Rakanom Rushaidatom u naslovnoj ulozi te Radovanom Ruždjakom i Živkom Anočićem u svim ostalima, jest predstava koja bi u kazalište na periferiji trebala privući i publiku koju želja za kazalištem redovito odvodi utrtom stazom do središta.

Prema priznanju samih sudionika, riječ je o montipajtonovskom skeču o običnom čovjeku kojem oči otvara strašna smrtonosna bolest složena imena. Gospodin Lojtrica, u Rushaidatovoj manirističkoj interpretaciji pristojnog »najte niš zamerit« malograđanina, nakon dijagnoze izgubi posao, brak i život pa i želju za njim u nizu komičnih, ali i grotesknih epizoda njegova silaska u osobni pakao iz onoga što je izgledalo kao upravo savršen život. Ovako opisana, stvar se čini ozbiljnija nego što jest, iako redatelj namješta scene tako da predstava titra između implicitne, ali ozbiljne, kritike prikrivenih društvenih mehanizama koji ostraciraju bolesnika i apsurdnoga humora pokušaja izlječenja konvencionalnim i manje konvencionalnim sredstvima te konačnog susreta sa Smrću.

Kako priča sama po sebi i nije odveć izvorna, Mockinpott je u mnogočemu satiričniji i ciničniji, vješta i nepretenciozna izvedba najjači je adut projekta. Mladi glumci, već više puta okupljeni oko Saše Anočića, koji očito ima ne samo gotovo autodestruktivnu autorsku želju nego i organizacijske pa i karizmatske kvalitete, nasljednici su glumačkog kazališta kakvo njeguje Teatar Exit i nemaju potrebe dokazivati dramski talent u predstvama, na primjer, HNK. Tamo njihova želja za fizičkim i verbalnim gegovima i zdravim zezanjem u oživljavanju poetike stripova i animiranih filmova, horor-žanr sličica i montipajtonovskog apsurda ionako nije potrebna. Ali zato u jednom KNAP-u jest, što rezultira zadovoljstvom, a ponekad i nekontroliranim smijehom publike. Jedini problem predstave njezino je trajanje od dva sata, koji bi mogli postati sat i pol, ali to je također jedan od zaštitnih znakova autorskoga pristupa Saše Anočića.

Igor Ružić