Ploha i boja

Ploha i boja

Točno je uočena geneza i morfologija Kovačevićeva malog svijeta i dosljedno razrađenog malog formata i tome vrlo rano formuliranog dosljednog stila

U posljednje vrijeme Umjetnički paviljon u Zagrebu ponovno otvara vrata klasičnim izložbama prvaka hrvatske moderne umjetnosti. Nakon retrospektive iz 1978. (Radovan Ivančević) ponovno vidimo cjelovit opus Ede Kovačevića (1906 – 1993). U autorskoj koncepciji i kritičkoj interpretaciji Ivanke Reberski publici je predočeno gotovo dvjesto djela iz svih faza Kovačevićeva opusa. U katkad emotivno naglašenoj i humanistički protkanoj razložnoj studiji autorice u katalogu izložbe — napose o vrijednosti likovnoga nasljeđa umjetnika — dodatno je usustavljena građa izložbe i točno uočena geneza i morfologija Kovačevićeva malog svijeta i dosljedno razrađena malog formata ne većeg od lakta i k tome vrlo rano formulirana dosljedna stila s relativiziranjem uvriježenih pojmova anakronog u jeku poslijeratnih moderniteta, odnosno nutarnjega modernog i zrelog motrišta slikara koji pronalazi ljudsku mjeru o predmetnom svijetu stvari što ga okružuje u motivima gradskih veduta (Zagreb, Pariz), krajolika (ponajviše zagorski), neobično živih i skladnih mrtvih priroda, periferijskih priča i u manjem opsegu portreta, odnosno autoportreta ostvarenim konvencionalnim slikarskim sredstvima. Kad sam se ne tako davne 1988. našao pred Kovačevićevim cvjetnim aranžmanima, činilo mi se to slikarstvo posve anakrono, pasatističko i uzgred rečeno dekorativno aranžirano. Tada nisam bio svjestan evolucijske povezanosti relativno malog broja prototipova i tipova u povijesti umjetnosti, ni nutarnje strukturalne mreže razvoja oblika koju, primjerice, možemo pratiti u nizu Poussin — Cézanne — Picasso, što dovodi do dominacije plohe u modernoj umjetnosti, odnosno vezu kolorističkih senzacija impresionista do naboja ekspresionističkih oslobađanja boje i tomu dosljednih apstraktnih konzekvenci u kolorističkoj ekspresiji svake vrste. Današnji sud donekle upućena promatrača pred Kovačevićevim harmonijski — poput glazbenih varijacija — osmišljenim mrtvim prirodama koje uz pejzaže dominiraju izložbom znatno je, ako ne i izrazito, povoljniji u kontekstu cjelokupna hrvatskog intimizma, dok smo svjesni da je ljudsko i umjetničko zrenje nadasve povezano, da dobra umjetnost nije nužno kritički-avangardno-provokativno angažirana te da svako doba posjeduje svoje izraze, a da se temeljeni koncept u odnosima dijelova i cjeline komopozicije nazire u Kovačevića od zemljaške faze do posljednjih radova. Napose da duhovnost i apstraktnost ideja ne vode nužno apstraktnim realizacijama koje mogu biti tek naslućene. Naposljetku objektivni promatrač morao bi uvažiti i simbolički kontekst od renesanse i baroka do naizgled posve svjetovnih opredmećenja toga slikarskog motiva, a posebno uočiti da je temeljni odnos između plohe i boje, čak i kada grade trodimenzionalni volumen, bit Kovačevićeva likovnog izraza, odnosno njegova u tom smislu bitno moderna svjetonazora. To možemo pratiti od tonski modelirana Autoportreta (1926–27) s Akademije, gdje uočavamo već izrazitu ekonomičnost izraza svojevrsna geometrizirana odnosa svjetlosti i sjena, do predzemljaškog (Kukuružnjak, 1930) u napetostima između 3D i 2D te zemljaškog antologijskog niza Barutanski jarak, Tvornica papira, Kožarska ulica i suprotno tome ekspresivnije žabnjanske gvaševe koji odaju svu vještinu, lakoću i suverenost ruke te ekonomičnost linearno-slikarskog načela. U smislu zemljaške ikonografije i našeg izraza već je Radovan Ivančević zapazio »iskrenu simpatiju za socijalno (i likovno) zapostavljeni svijet« uz modernu interpretaciju vertikalne i kolorističke perspektive. Baš to možemo vidjeti na antologijskoj Kožarskoj ulici, gdje su prikazane stražnje fasade nasuprot reprezentativnim pročeljima gradske ulice te karakteristični socijalni i likovni detalj: razbacana kolica nosača-teklića, izvedena potpuno plošno poput slike u slici, što anticipira apstraktne težnje u Hrvatskoj pedesetih godina prošlog stoljeća. Ivanka Reberski točno zapaža da je unutar Zemlje izvan izrazite kritičko-realističke oštrice i svih radnih baza i sinteza Kovačević posebice »potvrđivao svoju duboku ljudskost«. A zakon plohe i kad je riječ o volumenu te tome sukladan kolorit postat će konstanta Kovačevićeva izraza. Nemoguće je ovdje nabrojati sve faze autorova opusa, ali spomenimo da se slijed vizualnih predodžbi nastavlja u ekspresivnijm prikazima u tridesetim te koloristički i slikarski intenzivnijim u biti postimpresionističkim portretima iz tog razdoblja, a ratno razdoblje, također intimističko u smislu povlačenja i sve zagasitijeg kolorita — svjedočenja o ratnoj zbilji prenosi Crna boca (1943) uza svu akromatsku simboliku. Povratak života među stvari sugerira optimistički, otvorenih očiju, slikan Autoportret iz 1948. te pojedine mrtve prirode i vedute iz ranih pedesetih, a maestralnu dionicu od 1958. otvara ciklus pariških veduta s vrhuncem u slici Louvre (1958). Poslije će se sublimacija urbanoga motiva od zemljaške periferije preko pariških kapitalaca potpuno osloboditi u zagrebačkim vedutama, posebice krovovima, iako predmetnom, u duhu zapravo posve apstraktnom — glazbenom ritmu bojom omeđenih različitih kosina, usmjerenja i rotacija određenih ploha koje prate ritam starogradske jezgre. Uz plošne i zapravo apstrahirane mrtve prirode iz polovice šezdesetih to će kulminirati u zagorskim krajolicima iz ranih sedamdesetih, gdje je plošna i koloristička organizacija kompozicije dovedena do poetičkog i lirskog vrhunca, te je posve svejedno da li je ta usklađena slika svijeta predmetna ili apstraktna. Ona je u smislu vizualnih zakonitosti ujedno i jedno i drugo: istovremeno i dubinska i plošna. Baš kao i u potonjem brižno usklađenu poljskom cvijeću s minimalnim mobilijarom Edo Kovačević vidi iza svijeta stvari, a njegove slike i tada u vječno malim motivima zrače, danas bismo rekli, ekološki osviještenu duhovnost i sklad između čovjeka i svijeta. Pozoran promatrač uočit će da je Kovačević na istim temeljima slikao od Zemlje do kraja svoga slikarskog vijeka, samo je izuzeo socijalno angažirani motiv i rafinirao prvobitan izraz.

Željko Marciuš