Pitanje književnih vrijednosti

Književna djela, čak i kada želimo čitati samo radi estetskog užitka, ipak djeluju na našu ljudskost u cjelini. Pri čitanju ne možemo jednostavno zanemariti naše moralne i spoznajne sudove radi uživanja u književnim vrijednostima. Upravo suvremena književnost, smatra Eliot, snažno zanemaruje takve vrijednosti te bi zato njezin utjecaj mogao biti poguban, jer je očevidno kako književna djela utječu na naša stajališta, razmišljanja i ponašanje

Pitanje književnih vrijednosti otvoreno je pitanje za svakoga proučavatelja, znanstvenog stručnjaka, kritičara pa i neprofesionalnoga čitatelja književnosti. Danas često govorimo upravo o književnim vrijednostima, pa zahtijevamo da se djela procjenjuju u skladu s njima, a ne nekim drugim vrijednostima, jer bi to onda značilo kako književnost opslužuje i neke druge funkcije do one da bude samo i jedino književnost.

No, ako zavirimo u prošlost bavljenja književnošću vidjet ćemo kako takvo stajalište u razmišljanju o književnim djelima nije oduvijek. Primjerice, u Hegela takvo razdvajanje književnih i drugih (moralnih, spoznajnih...) vrijednosti još nije postojalo. Naprotiv, Hegel ne samo da nije govorio o isključivo književnim vrijednostima nego u svojoj hijerarhizaciji umjetnosti nije bio vođen čak ni estetskim kriterijem. Estetski ideal, smatrao je, dosegnuli su klasični oblici umjetnosti, ali umjetnost se nastavila dalje razvijati. Kamo? U smjeru daljega produhovljenja i spoznaje istine.

Stotinjak godina poslije T. S. Eliot potpuno je svjestan odvajanja književnih od moralnih vrijednosti. U ogledu Religija i književnost govori o nužnosti prosudbe književnih djela s pomoću dvaju kriterija: književnoga i religioznog. Jednostavno, u doba kada je došlo do razdvajanja književnih od etičkih i spoznajnih sudova, Eliot smatra kako se književna kritika mora dopuniti stanovitom teološkom kritikom. Književna djela, naime, čak i kada želimo čitati samo radi estetskog užitka, ipak djeluju na našu ljudskost u cjelini. Pri čitanju ne možemo jednostavno zanemariti naše moralne i spoznajne sudove radi uživanja u književnim vrijednostima. Upravo suvremena književnost, smatra Eliot, snažno zanemaruje takve vrijednosti te bi zato njezin utjecaj mogao biti poguban, jer je očevidno kako književna djela utječu na naša stajališta, razmišljanja i ponašanje.

Eliotov zahtjev za dopunom književnokritičkih sudova pokušaj je da se spriječi posvemašnje razdvajanje književnih i moralnih, odnosno spoznajnih vrijednosti, onih vrijednosti koje su nekada činile apsolutno jedinstvo. Skepsa prema pojmu apsoluta, koji Hegel ne dovodi u pitanje pa i ne razdvaja književne od spoznajnih vrijednosti, dovela je u današnje vrijeme do sve veće diferencijacije u vrednovanju djela. Ukoliko je Hegel mogao književnost dovoditi u odnos s ostalim umjetnostima, a umjetnost nadalje usporediti s religijom i filozofijom, danas se razlika između tih područja toliko naglašava da je gotovo nemoguće ne samo neko djelo prosuditi s određenoga moralnog ili spoznajnog stajališta, nego je nemoguće prosuditi ga i u odnosu spram drugih književnih djela, jer dalje diferenciranje pojedinih vrijednosti ima za posljedicu krajnje subjektivan pristup djelima. Takav pristup zapravo onemogućuje komunikaciju o književnim djelima, pa i mogućnost njihova vrednovanja. Takve je zaključke izveo Milivoj Solar u ogledu Antinomije književnih vrijednosti.

Solar pojam književnih vrijednosti određuje kao u sebi protuslovan, jer su one i subjektivne i objektivne, individualne i općenite. Preduvjet njihove objektivnosti nužan je ukoliko ne želimo napustiti mogućnost komunikacije o vrednovanim djelima. Vidimo da se i Solar, kao ni Eliot, doduše iz nešto drukčijih razloga, ne zadovoljava konceptom isključivo književnih vrijednosti. Naime, protuslovlje književnih vrijednosti, drži Solar, sama književnost izmiruje, budući da ona jest i objektivna i subjektivna, apsolutna i relativna, a jednostrano isključivanje bilo kojeg od ta dva pola u razmišljanju o književnosti ne može objasniti način na koji ona postoji.

Upravo isticanje apsolutne i objektivne vrijednosti književnih djela ono je što danas mnogi kritiziraju. Razvijen je velik otpor spram koncepta univerzalnih vrijednosti, na tragu kritike prosvjetiteljstva. Pojmovi objektivnosti, apsoluta ili istine smatraju se odveć krutima, drže se instrumentima kojima se, suprotno deklamiranim nakanama, obilato diskriminiralo. Oni su, smatra se, unificirali razumijevanje književnih djela pojedinih kultura, društvenih skupina, itd., pa je posljedica bila zapravo nerazumijevanje pojedinačnih pristupa djelima. Radikalno naglašavanje subjektivnosti i razlike, s druge strane, posve onemogućuje zanimanje za drugoga, za njegovo razumijevanje književnosti te konačno otklanja i mogućnost komunikacije. Donekle karikirano, moglo bi se to ovako formulirati: zbog čega bih komunicirao s drugim kada uopće ne postoji instancija koja bi nam mogla potvrditi da razgovaramo o istome djelu? Budući da je razlika nepremostiva, toga čovjeka ne bih uopće razumio. Nerazumijevanje je, doduše, činjenica kojoj smo svakodnevno svjedoci, no ono se ne događa zbog postojanja pojmova kao što su objektivnost, univerzalije ili istina. Kada govorimo o vrednovanju književnih djela, ti su pojmovi odveć kruti i neprihvatljivi samo ako shvatimo da se njima želi poništiti nečiji subjektivan doživljaj književnoga djela. Ipak, vrednovanje književnosti trebalo bi voditi računa i o individualnom doživljaju i o općenitim književnim vrijednostima. U daljem razmatranju prosuđujući djela ne moramo se zadržati samo na književnim vrijednostima, nego bi se u vrednovanje mogli uključiti i kriteriji koji nisu isključivo književni. Zbog čega? Zbog toga što književnost u sebi izmiruje opreke koje racionalni um u njoj ističe. Izmirujući suprotnosti između subjektivnog i objektivnog, apsolutnog i relativnoga, navodi nas da je promotrimo u njezinoj ukupnosti. Pretpostavka za to jest, dakako, prihvaćanje stajališta koje kaže kako ona djeluje na našu ljudskost u cjelini, a ne samo na neko naše izolirano osjetilo za književne vrijednosti.

Luka Šeput