Pečati privremenosti

Pečati privremenosti

Dostojno mjesto zvjera zapravo samo po najužem središtu grada. Zašto ne bi stvorili dostojno mjesto?! Stoga smatram da se od zapuštenoga gradskoga prostora i obične ledine može stvoriti živi svakodnevni prostor, ali i prostor poštovanja i sjećanja

Tko još govori o spomeniku Nikoli Tesli u srcu Zagreba? T(r)esla se brda, rodio se samo fizički veliki kip u prostoru koji (ni u snu!) nije mogao pretpostaviti što ga sve ovdje može zadesiti. A kako Teslina obljetnica pomalo zamire i godišnjica zamiče, ostaje puki biljeg političke samovolje, nasilja nad prostorom, stručnošću i ljudima. O ranijem spomeniku Marku Maruliću, koji se arhaičnošću neprestance svađa s profinjenim i gospodskim pročeljem najljepše secesijske zgrade bivše Sveučilišne knjižnice, ne treba ni govoriti. To je arheologija. Svađa prostora, građevine i kipa njihova je interna stvar i nikoga se više ne tiče.

Politika je odavno shvatila svoju privremenost, u koju nepopravljivo udara pečate trajne nazočnosti. Njezina ofenziva na terenu na kojemu joj je poslovično sklisko, odnosno u kulturi, nema lakih analogija. Ona, dakako, u svoju čarobnu blizinu mami stručnjake, i tu se zapravo naziru pravi razmjeri nevolje. Gdje je primjerice neki elaborat, stručno mišljenje, razrada ideje po kojoj se možda najlošiji Meštrovićev spomenik našao gdje se našao i gdje je ugašeni kip postavljen u živi prostor grada?

Uzmimo da čovjek više nema, blago rečeno, povjerenja u takve izdanke i plodove demokracije, pitamo se što je sa stručnošću i tzv. stručnjacima?! Ima li ih? Ima li među nama nekoga poput pokojnoga kolege Radovana Ivančevića, koji je između ostaloga spasio i sačuvao živi prostor likovnoga života (Džamija, HDLU), koji je po najvišem mjestu vlasti trebao biti nekakav nijemi Pantheon hrvatskih vladara... ili tako nekako! Gdje su dakle ti stručnjaci koji bi u slučaju takva nasilništva i poniženja struke i kulture trebali pokazati Mishiminu fizičku hrabrost, a ne odmaknutu i dekorativnu savjest intelektualca ili intelektualnu hrabrost. Jer postoje gola, jednostavna vremena i jasne jednostavne odluke u kojima pukim nadmudrivanjima nema mjesta. A ako razumijem nasilničku narav dnevne i stalno nazočne privremene politike, što je s njezinom alternativom, radom, ozbiljnošću, stručnošću, odgovornošću, odmaknutima od poltronstva i mažoretskih prilika i neprilika, kao i neprekidne nazočnosti u medijima i pojavljivanja bez cilja i svrhe.

Slušam i gledam i ne vjerujem očima ni ušima kako vrhunski intelektualac mirno govori da je za Zid boli bolje da je završio kako je završio, odnosno na Mirogoju. Pritom malo nedostaje da ne spomene dostojanstvo i humano preseljenje.

Ako tako govori vrhunski stručnjak, što se može očekivati od onih koji na ljudima i prostoru iskušavaju svoju snagu i koji iz svakojakih poteza izađu još jači (»Što ne ubija, to ojača«, Milan Bandić). Dakako, ojača najgore. Ojača bahatost, krivo nasađeno samopouzdanje, ojača osjećaj moći... dakle, sve te(n)kovine demokracije za koju se ovakvi imperatori i gubernatori zalažu, a onda provode svoju volju i usputno nasade u neprimjerenom prostoru spomenik bez ijedne i najmanje stručne analize ili barem stručne anonimne prijave. I što ćemo sada sa silovito nasađenim spomenikom koji prije nego što je postavljen u neprimjereni prostor nije barem proširio maglu o stručnom i utemeljenom potezu ili proizveo barem neko malešno mišljenje ispisano na škartocu?!

U Hrvatskoj se, kao ni na jednom drugom mjestu, voli skinuti kruna (jasno, s glavom!) i ista staviti nekomu drugom. Dostojno mjesto, misli se pritom o dva-tri prostora u najužem središtu grada Zagreba – o prostorima umornim od prenamjena i preimenovanja, obračuna i revizija povijesti, kao i stanarima koji su pomislili da su našli konačni mir. Kad tamo...!

Zar obična ledina za pokojnoga prvog predsjednika Hrvatske, pita se sin pokojnoga Predsjednika, dr. Miroslav Tuđman. To je dakle i za samu obitelj Tuđman puka ledina. Pa kako je to zapušteni gradski prostor, on i po svojoj simboličkoj memoriji nije, niti može biti, ledina. Jer prostor na kojemu je na jednu Cvjetnicu bilo okupljeno, kažu, tristo do četiristo tisuća građana i govor Predsjednika koji je odredio sudbinu Hrvatske ne može biti pastoralne i poljoprivredne aluzije, niti može biti obična ledina. I prije nego što obrazložim svoju tvrdnju o zapravo primjerenu i gotovo idealnom mjestu kao spomen na prvog predsjednika, ostaje pitanje kako se tako dugo moglo dopustiti da taj prostor povijesno važne Cvjetnice i događaja važna za budućnost zemlje ostane tako dugo obična ledina? Zar sve to nije u međuvremenu zaslužilo barem neku spomen–ploču, golubicu mira, koja je tada poslana iz Predsjednikove ruke?! I to je pitanje.

Jasno se vidi. Ono što je ovaj sada aktualni i mišljeni prostor u odnosu na središnje prostore grada, odnos je centra i periferije u gradskom i državnom smislu. Zagreb, povijesni i mišljeni, prestaje negdje na Britanskom trgu, oko Ilice na kućnom broju 90, a livade su uvijek livade kao i dvorišta kućeraka s ručnim pumpama za vodu, makar nahrupili svi Horvatinčići ili Mamići ili vrsni arhitekti koji su od Cvjetnoga trga ostavili njegovo ime (ploščad), očišćena od intimne ljudske nazočnosti na kojem se sada može obaviti smotra vatrogasne mladeži.

Ali prostorno, koncepcijski, površinom, prostranošću, budućim sadržajima (pri čemu više mislim na spomen nego na spomenik), uvjeren sam, to je gotovo idealno mjesto i prostor. Ali to je veliki prostor koji zahtijeva uljuđen pristup, prostor svakodnevnoga, a ne ekskluzivnoga življenja, koji ne bi trebao mutiti šansu autorstvu, a još manje politici nego svakodnevnom životu.

Poštivanje na adekvatan način (Jadranka Kosor) ili dostojno mjesto (Miroslav Tuđman) zvjera zapravo samo po najužem središtu grada. To bi zvjeranje najradije, kao u starorimsko doba, skinulo poneku glavu kako bi na isti postament i poprsje stavilo drugu, a uz to, ovdje, poticalo na revizije povijesti, propitivanje prostora i njezinih stanara, od čega su pomalo svi umorni.

Što je dostojno mjesto? Ili zašto bi svi na dostojno mjesto, a ne bi stvorili dostojno mjesto?! Stoga smatram da se od zapuštenoga gradskoga prostora i obične ledine može stvoriti živi svakodnevni prostor, ali i prostor poštovanja i sjećanja, kao što se i od dijela bivše države mogla stvoriti ova država, pri čemu ovaj prostor ni u čemu nije zanemariv.