O povijesti i matematici

O povijesti i matematici

Nedjeljko Fabrio se radije koristi literaturom nego povijesnim dokumentima

Uz obilježavanje 130. obljetnice postojanja profesionalnoga baleta u Hrvatskoj, Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika (HDPBU) izdalo je CD-ROM kao svojevrsnu dopunu, odnosno pet godina poslije, knjizi 125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj. Recentni trenutak profesije urednica Jagode Martinčević i Sonje Kastl. CD-ROM zamišljen je praktično, bilježi promjene u kazališnim kućama i trupama (baleti u Zagrebu, Splitu i Rijeci, plesna skupina u Osijeku, Lado, Komedija, trupa Croatia i Atelijer), novi repertoar te izabrani fotomaterijal. Povijest riječkog baleta Davora Schopfa i Mladena Mordeja Vučkovića nešto je veći tekst, jer unosi ispravke i popunjava članak iz knjige.

Problem izdanja i motiv ovog teksta je jedna toliko paradoksalna činjenica da je gotovo neshvatljiva i, svakako, vrlo zbunjujuća. Tekst Nedjeljka Fabrija, kao prilog povijesti zagrebačkoga baleta, svjesno ne prepisuje detalje i podatke nego se oslanja na nekoliko, po mišljenju autora, bitnih zapisaka i ključnih događaja u njegovu stvaranju. I onda je možda u redu preskočiti Pietra Coronellija, kojega u knjizi 125 godina... Jagoda Martinčević, s pravom, spominje kao prvog plesnog profesionalca na ovome tlu, koji otvara plesnu školu i vodi baletnu vježbaonicu, a njegovo ime je i početak baletnoga programa kako ga bilježi Repertoar hrvatskih kazališta. Ali može li se preskočiti Ivana Freisinger, primabalerina iz Amsterdama koja ostaje u Zagrebu i 4. studenog 1876. postavlja baletne brojeve na praizvedbi Nikole Šubića Zrinjskog? Pa se stoga, odlukom i dogovorom struke o početku profesionalnoga baleta u Hrvatskoj, i obilježava 130 godina od tog datuma! Zna se i koje plesove i koje gospodične su plesale u Zrinskom, jer postoje kazališne cedulje. Istina je da Šenoa prilično prezire i Freisingerovu kao gorku limunovu košticu u umjetničkom nektaru opere i njezino đipanje, ali da li to opravdava Stjepana Miletića koji se, pišući u dramaturškim zapiscima da je on uveo balet u Zrinjskog, pravi da to ne zna, kao da mu treba još i ta zasluga, i zapravo krivotvori povijest? (Pogotovo jer je u vrijeme kada on vodi kazalište Freisingerova učiteljica dječje baletne škole.)

Fabrio se pak radije koristi literaturom nego povijesnim dokumentima, pa tako prihvaća i podebljava slavljenički datum po Miletiću: 16. listopada 1894. (A kao zvučni efekt pri otvaranju svake stranice njegova teksta na CD–ROM–u slijedi pljesak!) I ne sumnja zašto je onda priređena proslava 4. studenog i koliko je 1894 + 130 (godina baleta)? Premda u završnoj rečenici zaključuje da će hrvatski balet obilježiti 130 godina u studenom, ali – 2007?! Svakako se nakon njegova teksta čini da je HDPBU, koje je pokretač inicijative i urednik izdanja, u najmanju ruku uranilo s proslavom.

Maja Đurinović