Nasmiješena bajka

Zagrebačko kazalište mladih: Ana Tonković Dolenčić, Baltazar ili potraga za čudesnom kapljicom, red. Krešimir Dolenčić

Nasmiješena bajka

Gotovo nitko od sudionika ne ponavlja elemente iz prethodnih ostvarenja, kako scenografkinja, tako kostimograf i glumci, nego im svima polazi za rukom otvoriti novu stranicu, gdje će se ogledati u dočaravanju bajkovitih ugođaja i studiozno izrađenim likovima

Vrijedi podsjetiti — prije četvrt stoljeća redatelj Krešimir Dolenčić stupio je na pozornicu s bajkom. Prva njegova javna predstava (u dvorani u Frankopanskoj) zvala se Oženih se vješticom. Nije bila namijenjena djeci, ali jest mladima i onima koji se zanimaju za mlade kazališne talente. Na svojoj scenografskoj intenzivno zelenoj ledini, pod bajkovitom rasvjetom s nekolicinom mladih glumaca ta je predstava, uključujući i naivnost, pa i mjestimičnu nespretnost, odisala neodoljivim šarmom. Posebice redateljevih kolega, studenata glume na Kazališnoj akademiji, s njihovom skupnom igrom i pojedinačnim dometima. Joško Ševo u središnjoj ulozi svojevrsna čarobnjaka u tren se afirmirao među vršnjacima, predivna Vanja Matujec najavila je kako je pred njom dug i plodan umjetnički put.

S najnovijom predstavom, Baltazar ili potraga za čudesnom kapljicom, redatelj Dolenčić vraća se bajci, oslanjajući se ovaj put na pisani tekst u stihu i prozi Ane Tonković Dolenčić, koji pak slijedi i nadahnjuje se motivima i likovima popularnoga crtanog serijala Profesor Baltazar Ante Zaninovića, Borisa Kolara i Zlatka Grgića, a uz vrlo uspješnu suradnju sa scenografkinjom Dinkom Jeričević i kostimografom Goranom Lelasom te skladateljem Davorom Roccom tu predstavu odlikuje nadasve studiozan nastup glumaca. Gotovo nitko od sudionika — uključujući i već spomenute — ne ponavlja elemente iz prethodnih ostvarenja, kako scenografkinja, tako kostimograf i glumci, nego im svima polazi za rukom otvoriti novu stranicu, gdje će se ogledati u dočaravanju bajkovitih ugođaja i studiozno izrađenim likovima klaunova, koji su srodni glumačkim crtama svakoga od njih, a opet posve novi i dosad neviđeni. Teško je reći tko je među glumcima u tome (uz izdašnu pomoć kostima) više dosegnuo: Filip Nola širokim komičnim zamahom u pojedinostima najbogatijem nastupu; Doris Šarić Kukuljica preciznim izborom najefikasnijih sredstava izražavanja, Rajko Bundalo oslobađajući u sebi izraz neke iskonske naivnosti i beskrajne dobroćudnosti ili Maro Martinović širokom gestom klasična hvalisavca. Svim trima svojim ulogama, jednom boljom od druge, djeci se uspio najviše približiti poletni i neposredni Pjer Meničanin, na čiji je poticaj iz posve tiha gledališta puna školske djece odjeknuo jedini pljesak na otvorenoj sceni.

Lepršav i duhovit tekst Ane Tonković Dolenčić doimao se najuspješnije u uvodnom, tako reći monološkom dijelu, u kojem se jedan po jedan poput klaunova lutalica predstavljaju akteri u potrazi za Baltazar-Gradom kao obećanjem i spasom, dok sama akcija njihovih međusobnih gubljenja, iskanja i pronalaženja kroz zabune i zamke na putu prema zajedništvu i dobroti pokazuje manje unutrašnje dinamike i napetosti. Da se Pjer Meničanin nije u jednom trenutku svojski potrudio pokrenuti dječju publiku, moglo bi se pomisliti da su ih prije početka predstave — što se događa — nastavnici strogo upozorili kako je u kazalištu najvažnije biti posve miran i tih te obvezno pljeskati na kraju umjesto da se nestrpljivo juri po kapute.

Djelomičan odgovor na raskorak između majstorski dorađene slikovite predstave istančane kakvoće, koja, doduše, ne ispunja sva obećanja i ne razvija se u dovoljnjoj mjeri uzlaznim putem, i već na jednoj od prvih repriza donekle mlaka odjeka među dječjom publikom, daje kazališna cedulja, koja ima izvanjski oblik privlačne crtane slikovnice za djecu i tekstove koji se uglavnom obraćaju odraslima. Nema dvojbe da najbolja ostvarenja kazališta za djecu podjednako osvajaju gledatelje svih uzrasta, ali tko može unaprijed znati da će se vinuti do te visine, pa zanemariti one najbrojnije, mališane određena uzrasta, koji dolaze u kazalište poslije svečane premijere? Ili je stvar u tome što lik i djelo Profesora Baltazara najviše govori onoj generaciji koja se u djetinjstvu imala prigodu zaljubiti u njegove crtane zgode na televiziji?

Marija Grgičević