Napet i maštovit...

Napet i maštovit...

Zapažanja uz Dekalog Krzysztofa Kieslowskog

Za poseban začin izvrsnom jesenjem programu kina s kinotečnim repertoarom, Tuškanca, pobrinuo se ciklus filmova nedavno preminula poljskog redatelja Krzysztofa Kieslowskog. Uz njegove posljednje filmove, trilogiju Tri boje (Bijelo, Plavo, Crveno) prikazani su i svi filmovi serije Deset zapovijedi božjih (Dekalog). Nekoliko riječi posvetit ćemo upravo toj seriji, jer zapravo je riječ o kinopraizvedbi tih filmova u Hrvatskoj. Hrvatska televizija već ih je prikazala. Dekalog je nastao zahvaljujući suradnji Kieslowskog sa scenaristom Krzysztofom Piesiewiczem, odvjetnikom po struci, koji je već prije surađivao s Kieslowskim. Tijekom rada na scenariju za film Kratki film o ubijanju Piesiewicz je došao na ideju o ciklusu od deset dijelova — prema božjim zapovjedima koje je Mojsije dobio od Boga na planini Sinaj. Budući da si poljska televizija nije mogla priuštiti novac za takav pothvat, Kieslowski se najprije obratio filmskoj autorskoj skupini Tor, koju je vodio treći Krzysztof – Zanussi, u kojoj su se namakla sredstva za spomenuti, kao i drugi kinematografski film — Kratki film o ljubavi, a da bi se stvorila televizijska serija za daljih osam dijelova, trebalo je ući u koprodukciju s njemačkom televizijom. I tako je u rekordnom roku od dvije godine (1988 – 1989) nastalo — uz dva spomenuta filma i njihove skraćene verzije, još osam približno jednosatnih filmova. A trebalo je još prilično dugo čekati da se to televizijsko remek-djelo pojavi u inozemstvu, zatim i u kinima.

Koliko zapovijedi, toliko filmova, a svaki je od njih cjelovit, neovisan o drugima. Kieslowski je, ipak, mislio i na neke veze među njima, pa svi počinju na isti način: kadrovima bezličnih dvanaestokatnica, novogradnji u varšavskoj četvrti Stuwki, u kojoj živi većina protagonista filmova; izborom takva mjesta, dakako, nagovješćuje se da je riječ o suvremenim problemima. No, da bi učvrstio tu vezu, u osmoj priči protagonistica će se pozvati na junake iz druge priče, a u osam od deset priča u ključnim se trenucima pojavljuje lik zamišljena statista sa zadatkom, kojega glumi Artur Barcis. Osim toga, u petoj se priči u nekoliko kadrova pojavljuje junakinja druge (Krystyna Janda). No, ima i bitnijega od tih možda i namjernih slučajnosti, koje filmovima dodaju čar tajnovitosti i potrebe za dodatnim tumačenjem. Ograničavajući se na dojmove, istaknimo da su filmovi Kieslowskoga napeti i maštoviti, što se počesto preskače kad se piše o Bressonu poljskoga filma. Naime, i inače se ono napetost vezuje samo uz određenu vrstu filmova, pa možda netko i pomišlja da bi taj atribut malko unizio autorčinu kakav je Kieslowski. Što se pak tiče maštovitosti, ta riječ kao da je izašla iz mode, pa to šteti Kieslowskom, koji je maštovit u svakoj dimenziji svojih filmova. O jednom i drugom posredno se uvjeravamo, ustanovivši da gotovo nikada ne možemo pogoditi kako će film Kieslowskoga završiti, to više što se, zbog ugođaja njegovih filmova, čini da on naginje turobnom završetku, a onda redatelj iznenadi sa sretnim. No, pravi početni razlog, barem u Dekalogu, može biti i u samim zapovijedima. Imperativnoga tona, većinom počinju s ne, dakle, s nemoj!, a da bi se stvorila drama, ispričala priča, potrebna je svijest o potrebi da se zapovijed posluša, da bi uslijedio pokušaj kršenja zapovjedi. Kieslowski kao da je s odličnim uspjehom apsolvirao taj stavak naratologije i taj zakon dramaturgije. No, te zapovijedi govore o nečem univerzalnom, dakle o nečem važnom, pa već i to privodi radnje filmova nekoj drami. Osim toga njegovi protagonisti nisu neke svetačke, junačke, mitske osobnosti, nego ljudi kakve bismo većinom lako mogli sresti, a to baš nisu ljudi za koje pretpostavljamo da bi se lako mogli snaći u takvim graničnim situacijama. Mnogi od tih ljudi, primjerice kao u Bressona i Rohmera, ipak su posebni, jer, svjesno ili podsvjesno, misle na one neke posljednje stvari, a te posljednje stvari u suprotnosti su s kršenjem bilo koje od deset zapovijedi — kako uglavnom pokazuju ovi filmovi. I upravo se tu negdje krije dramska silovitost njegovih junaka. A oni kao dramski agensi na snazi dobivaju i zato jer u svim filmovima postoji njima antitetski ili komplementaran lik, koji im se ili suprotstavlja ili ih na neki način stavlja na kušnju. I usput: riječ je o kondenziranju sukoba; u određenom smislu Kieslowski kao da ponavlja recept Polanskoga. Dovoljno je dvoje ili troje likova za stvaranje bogata dramskog univerzuma, samo dok u Polanskoga čovjek s čovjekom čini pakao, u humanista Kieslowskog onaj drugi trudi se da, usprkos razlici, prvomu bude drug. Uz pomoć tog drugog lika priča se zna toliko zamrsiti da joj ne znamo raspleta. Čini se da je od svih poljskih redatelja Kieslowski najveći zaljubljenik fabuliranja.

Te njegove fabule razvijaju se u svijetu materijalnih zakonitosti, ali taj je svijet zakonit samo u osnovnom nacrtu. Postoje pravila, ali postoje i iznimke; postoji razum, ali i odluke srca. Po Kieslowskom čak i zapovijedi dopuštaju mogućnost da se dogodi slučaj pa time prikazivani svijet dobiva ljudsku punoću, a priča snažni impuls.

Takav svijet u kojemu ima pravo na opstojnost ono pojedinačno, iznimno, slučajno, iracionalno — što je sve po ljudskoj mjeri, ima u Kieslowskoga funkcionalno osnaženje u njegovoj inventivnoj anegdotalnosti. Tako, primjerice u osmom filmu (Ne reci lažna svjedočanstva) postarija junakinja tijekom svakodnevnoga trčanja sretne mladića koji na vrlo neobičan način vježba u parku: stoji na rukama, noge je presavio preko leđa i njima obgrlio vrat! Je li ta zgodica u filmu tek zato da prizor jogginga bude zanimljiviji? Ili, nije li on tu zato, pomislit ćemo poslije, da bi se simboliziralo sve što čini neobičnosti Kieslowskog, u ovom slučaju i teško razmrsiva etička dilema koja godinama čas izgriza, čas ojačava protagonisticu? U Kieslowskoga svaka ideja ima i vizualno osnaženje, koje kadikad na neki skriveniji način služi i određenoj simbolizaciji. Možda najbolje svjedoče o tome — uporabimo primjer iz poznatijega filma — prizori s junakinjom filma Plavo. Izgubivši neočekivano i muža i dijete, ona dobar dio filma tuguje i uvjereni smo da je definitivno rezignirala. No, Kieslowski zna naći učinkovite vizualne izričaje, posebno u prizorima u kojima ona uporno pliva, pa mislimo da tim fizičkim naporom neutralizira duševnu bol. Ti prizori, u kojima dominira ljepota školskoga plivanja, kao i sugestivni plavi ton fotografije, također uvjeravaju da u tom biću mora biti još nešto što ga uzdiže iznad rezignacije. I, dakako, protagonistica će skupiti snagu i gotovo se pobjednički nadvisiti nad svojom nesrećom.Kad smo već, govoreći o Dekalogu, uzeli primjer iz filma Plavo, zaključujemo zapravo da se isti sudovi mogu donijeti i o svim drugim autorovim filmovima. U ovom slučaju, međutim, samo još jednom ustvrdimo da su filmovi Kieslowskoga u svakom pogledu zanimljivi, što je sada zamjena za napeti i maštoviti. A ako nemamo baš volje reći da su on i njegov scenarist sve smislili sami, onda recimo da Kieslowski stvara dojam da je gledao mnogo filmova i znao stvoriti novi spoj poznatih elemenata. Zanimljivost njegovim filmovima daju crta voajerstva poput Hitchcockova ili Chabrolova, klaustrofobičnost film noira, tragična ironija poljske crne serije, introvertiranost s provalama ekscesnosti tipična za likove poljske kinematografije, moralna autonomija koja jamči neovisnost likova Bressona ili Rohmera, postmodernističko naginjanje bajci i još štošta drugo. Sve se to susreće u jednom izvornom i homogenom spletu, a tko ne voli Kieslowskog, može barem uživati u tim brojnim citatima.