Mjera i znanje

Mjera i znanje

Najveća vrijednost iznimno inteligentne predstave jest sklad koji je u sjajnoj glumačkoj suigri Nine Violić, Ane Karić i Nataše Dangubić oblikovao veoma gustu atmosferu snažna naboja, atmosferu u kojoj je rečeno sve unutar jednoga sata, i to bez poruka, bez nametanja, čak i bez kritičkoga (autorova) stajališta o bilo kojem pitanju što je letjelo scenom

Već prve minute predstave Gospođice Rice, puno prije geopolitike bila je glazba raspršile su sumnju o tome što će uopće raditi Brigitte Bardot, Vanessa Redgrave i Condoleezza Rice na malenoj pozornici legendarnoga Studentskoga eksperimentalnoga kazališta pijući čaj u režiji Olivera Frljića. Te tri planetarne zvijezde, tri grandiozne karijere i osobnosti (koje u mnogima izazivaju snažnu antipatiju), u redateljskome konceptu Olivera Frljića ostaju u krokiju, na razini naznačenog u sličnostima i različitostima. Sve tri podrijetlom iz boljih obitelji, Brigitte Bardott — kći francuskog industrijalca, Vanessa Redgrave — istaknuta predstavnica britanskoga plemstva, a gospođica Rice — potomkinja je ugledne građanske familije. U nacrtu ostaje i pokoja njihova osobna odrednica, primjerice, o Brigittinu rasizmu i majčinstvu (novinarima je izjavila da je sina doživljavala kao tumor); izraziti kompeticijski karakter tvrde Condoleezze (svira izvrsno, ali ne i najbolje — dakle — odustaje od glazbe i hvata se politike); vječna salonska perspektiva Vanesse Redgrave, koja je duboko uvjerena da je anglosaksonski model i svjetonazor jedino kvalitetno rješenje svih svjetskih problema.

Dakle, potvrdivši da su one upravo onakve kakve smo i pretpostavljali da jesu i da bi bavljenje njihovim osobnostima bilo posve suvišno, Oliver Frljić koncipira predstavu od medijskog, javnog materijala, televizijskih i novinskih intervjua, filmova, života. Dramaturški obradivši djeliće te dokumentaristike, on je dodaje u srce glumačke igre Nataše Dangubić, Ane Karić i Nine Violić. Frljićeva dramska situacija salonskoga five o’clocka ujedno je i naša stereotipna životna situacija u kojoj razmatramo pitanja trenutačno najvećih svjetskih (i domaćih) problema: bila riječ o paradoksima globalne politike, o beščašću u Guantanamu, o sotonizaciji islama, o važnosti podrijetla — i jasno se pokazuje da salon / kazalište posve gubi moć govora o političkim problemima svijeta. Dakle, upravo suprotno genezi hrvatskoga kazališta, koje je jednu od glavnih svojih snaga i razvojnih procesa promatralo i promišljalo kroz političko kazalište!

Najveća vrijednost iznimno inteligentne predstave jest sklad koji je u sjajnoj glumačkoj suigri Nine Violić, Ane Karić i Nataše Dangubić oblikovao veoma gustu atmosferu snažna naboja, atmosferu u kojoj je rečeno sve unutar jednoga sata, i to bez poruka, bez nametanja, čak i bez kritičkoga (autorova) stajališta o bilo kojem pitanju što je letjelo scenom. Takvu je cjelovitu atmosferu Frljić postigao postupcima filmske montaže, postupcima demistifikacije kazališnoga teksta i govora, pokazavši i mjeru i znanje i intuitivnost u baratanju scenskom glazbom (Damir Šimunović) te kostimima Zorane Meic.

Dubravka Lampalov