MELANKOLIJA SEVDAHA

MELANKOLIJA SEVDAHA

Bosanski film danas, pa tako i Nuićev melankolični film o Bosni kojem se nikamo ne žuri, u isti mah je i jako tužan i jako crnohumoran

Nakon što je bosanski film postao in i počeo osvajati nagrade na najuglednijim filmskim festivalima, do Berlina do Locarna, čini nam se kao da Bosanci najprije čekaju sud međunarodne filmske kritike i festivalskih žirija, da bi tek nakon njega donijeli i svoj vlastiti. Jer, gotovo nijedan njegov komad nije krenuo u distribuciju u BiH, a da najprije nije bio uvršten u program nekoga medijski jakog festivala. No, što je to zapravo ‘novi bosanski film’? Kako takva klasifikacija zvuči Bosancima? Za strane filmski kritičare, Boznija je nešto poput egzotična balkanskog otoka, na kojem se ne tako davno plemenski ratovalo, a danas se snimaju dobri filmovi i osvajaju Oscari. Za nekakvu hercegovačku filmsku školu još nismo čuli. Tamo su još najveći biznis Gospa i mandarine, a ne film. Možda Bosna ima isto tako dobru književnu scenu, konceptualiste i fotografe. Ali oni nisu zanimljivi, pa se sav državni novac daje za film i njegove autorske zvijezde.

Film je, dakle, u Bosni postao toliko važan, da u taj bosanski filmski raj odlaze snimati i hrvatski sineasti, poput Nuića i Schmidta. Kao da je tamo sve džaba. E sad, možda nije džaba, ali je mnogo jeftinije, pogotovu kad se krene u koprodukciju. Dakako, takve hrvatske autorske migracije su i više no poticajne. Problem je da one za sobom povlače i neke stereotipe. Bosanski film danas, pa tako i Nuićev melankolični film o Bosni kojem se nikamo ne žuri, nešto je poput srcu mila sevdaha, koji je u isti mah i jako tužan i jako crnohumoran (osluškivati reakcije publike na jutarnjoj projekciji filma Sve džaba u ljubljanskom kinu Vič u sklopu nedavnog LIFFE-a, bilo je u isti mah i jako bolno i vrlo emotivno iskustvo, jer ga dobar dio nije samo gledao, nego je uz njegov sevdah i živio). No, likovi koji se u njemu pojavljuju ne duguju samo Kaurismakiju, Jarmuschu i sličnim ljubiteljima otvorenih završetaka kao Nuićevim često spominjanim uzorima, nego me podsjećaju i na igranofilmsku varijantu minireportaža u nas posve anonimna radijskog i televizijskog novinara iz Gračanice Mirsada Čamdžića Neobični ljudi i događaji, neke vrste uvrnuta spoja Globalnog sijela i dokumentarističke škole Fade-In, u kojima nas autor bez trunke karikaturalnog upoznaje s galerijom neobičnih likova iz bosanske otužne svakodnevice, poput kolportera koji napamet poznaje izvorne nazive svih svjetskih država, klinca koji je naučio njemački gledajući crtiće na Super RTL-u, 73-godišnjeg bajkera koji jezdi na staroj Panoniji, harmonikaša Šemse, nogometaša Seada Rizvanovića zvanog Maradona kojega čeka deložacija u novoj godini, starice koja u vrtu uzgaja marihuanu i sličnih obično neobičnih ljudi. Ti isti likovi kao da su sada nanovo oživjeli u Goranovoj road-odiseji i počeli se motati oko njegova kombija.

No, nakon sjajne vinjete omnibusa Seks, piće i krvoproliće sada smo od Nuića očekivali više. Autor se očito bolje snalazi u urbanoj nego u ruralnoj sredini, premda Sve džaba sadrži sve sastojke iz naslova tog omnibusa. Piće je prisutno u gotovo svakom kadru, pogotovu u sevdalinski bolujem-ja-boluješ-ti uvodnim sekvencama, kada je bezvoljni Goran više držao u ruci prijateljevo spolovilo (invalidu pomaže da mokri, op.ur.) nego vlastito. Seks se događa kad se zaljubio u Maju (odlična Nataša Janjić). A krvoproliće priziva nepotrebni lik Majina rođaka Ljube, vlasnika kafića (Emir Hadžihafizbegović u još jednoj ulozi sirovine iz bosanskoga polusvijeta, koja je već postala njegov zaštitni znak). Jer, uz sjajne epizodne uloge Vanje Dracha i Pere Kvrgića postaje jasno da je Nuićev film snimljen po mjeri glumaca. Sve to baš i nije džaba. Možda je šljiva doista bosanska. Ali zato je pivo opet Karlovačko.

Dragan Rubeša