Ljudsko barbarstvo

Ljudsko barbarstvo

Edgar Morin, Europska kultura i europsko barbarstvo, prev. Ivana Šojat–Kuči, AGM, Zagreb, 2006.

Europska kultura i europsko barbarstvo kratka je knjižica u kojoj francuski mislilac Edgar Morin na sažet i pregledan način donosi antropološku skicu ljudskoga barbarstva baveći se upravo onom tematikom koja se nalazi u naslovu: paradoksalnom spoju uljuđenosti i brutalnosti koja čini konstantu u europskoj povijesti. Ono što je paradoksalno u tom spoju odnosi se na činjenicu da barbarstvo nastaje s pojavom prvih civilizacija (dakle, ne nalazimo ga u primitivnim društvima), a u različitim oblicima izvanjskih manifestacija (ratovi, osvajanja i pokolji) temeljno je obilježje većine današnjih društava. Postoje, kao što autor uočava, različite vrste barbarstva, a jedno od njih osobito je opako: religijsko se barbarstvo zasniva na monopolu istine i njezina otkrivenja i već dva tisućljeća utkano je u samu srž europskih društava. Ukratko, kao što je to već i Benjamin kazao, ne postoji čin civilizacije koji istodobno nije i barbarsko djelo, pri čemu se Morin usredotočuje na problem mondijalizacije europskog barbarstva u posljednjih pet stoljeća njegove povijesti, čime ga napose dovodi u vezu s teritorijalnim, jezičnim i kulturnim definiranjem pojma nacije kao temeljnoga pojma novije europske povijesti. Naime, tijekom 15. stoljeća pojavljuje se nova i dotad nepoznata vrsta barbarstva vezana uz ideju nacije, čime se, također samo naizgled paradoksalno, razdoblje moderne i moderniteta kao presudna povijesnog okreta neraskidivo povezuje s nasiljem jedne nacije protiv druge. Za Morina temeljno je obilježje Europe spoj divljaštva i visoke kulture, umjetničkih i znanstvenih postignuća i najgorega nasilja, pa se u završnom dijelu knjižice autor posebice bavi nastankom totalitarnih režima u visoko civiliziranim zemljama poput Italije ili Njemačke.

Ova je knjižica svojevrsna pripovijest o povijesti totalitarizma u Europi, o mondijalizaciji barbarstva i o propalim utopijskim modernističkim projektima koji nisu bili ništa manje brutalni od onih u Zapadnoj Europi, pri čemu Morin npr. utopijski projekt marksizma shvaća ponajprije kao svjetovnu verziju judeokršćanskoga mesijanizma s istim pretenzijama na monopoliziranje istine i njezina otkrivenja. Tri teksta od kojih se sastoji knjiga stoga deduktivno polaze od općega pojma europskog barbarstva, prateći kulturnu metamorfozu Zapadne Europe da bi se zaustavili na potankoj analizi totalitarizama dvadesetog stoljeća. Morin, kao što je već uočeno, ne zastupa neku novu filozofiju povijesti koja bi se temeljila na Benjaminovim osnovama, nego ponajprije upućuje na usporedan razvoj ideje kulture i ideje nasilja, bivajući stoga više publicistički i intelektualni kritičar koji upozorava na problem nasilja negoli filozof ili povjesničar koji na dublji način razmatra uzroke njegova historijskog nastanka. U tome se nalazi i osnovna zamjerka Morinovoj knjizi. Ona je, unatoč jasno artikuliranoj poziciji i apelativnom naboju, ipak odveć općenita i generalizirajuća, odveć djeluje kao intelektualni pamflet druge polovice dvadesetog stoljeća negoli kao studiozna interdisciplinarna rasprava o temeljima humanizma i barbarstva. Morin se kritički osvrće na neke od važnijih europskih povijesnih događaja pišući lako prohodnim i esejističkim stilom, ali nikako ne uspijeva nadići poziciju moralizatorskog intelektualca opće prakse. Europska kultura i europsko barbarstvo, dakle, knjiga je koja postavlja temelje za raspravu o europskoj civilizaciji i kultiviranosti, ali na posve drukčiji način od primjerice Norberta Eliasa; za razliku od posljednjega, Morinu nedostaje epistemološki pristup kojim bi točno odredio područje istraživanja i nadopunio ga ekstenzivnijim uvidima. Time bi taj transdisciplinarni pristup problemu suvremene kulture i suvremenog barbarstva svakako bio potpuniji i cjelovitiji.

Tonči Valentić