Kvaliteta je jedini kriterij

Kvaliteta je jedini kriterij

Prvi korak koji je nužno napraviti kako bi Papandopulov Violinski koncert dopro do svjetskih pozornica, što bez sumnje zaslužuje, je tiskanje nota i snimanje cjelovitoga djela

Sredinom studenoga u sklopu majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije izveli ste Koncert za violinu i orkestar Borisa Papandopula. To djelo ima zanimljivu povijest, koja mnogo govori i o odnosu prema skladatelju.

— Papandopulo je Koncert za violinu i orkestar završio u rujnu 1943, no djelo je prvi put javno izvedeno, u nešto skraćenoj verziji, tek u prosincu 1974. Izveo ga je violinist Josip Klima, koji ga je i nekoliko godina prije, 1964, snimio za radio.

Imao sam sreću da sam se prvi put s tim Koncertom sreo upravo 1974, kada sam ga svirao u Rijeci na jednoj od izvedbi nakon zagrebačke premijere. Papandopulo je osobno radio s interpretima, mojim profesorom Klimom i sa mnom, kada smo ga pripremali. Držim da je Koncert za violinu i orkestar Borisa Papandopula djelo koje možemo ubrojati u najvrednija djela 20. stoljeća napisana za violinu i orkestar te da stoji uz bok najboljima u tom žanru — dvama koncertima Dmitrija Šostakoviča, dvama koncertima Sergeja Prokofjeva i koncertu Igora Stravinskoga.

Premda je kraćenje djela legitiman postupak, drago mi je da sam na koncertu sa Simfonijskim orkestrom HRT-a mogao izvesti Koncert gotovo u cijelosti, što je, uvjeren sam, pružilo bolji uvid u njegovu ljepotu.

Reakcije publike bile su odlične.

— Papandopulo je i za života bio omiljen kao skladatelj, a to je ostao i do danas. I meni je bilo iznenađenje koliko njegova glazba korespondira u različitim relacijama s publikom. Glazbenici također prepoznaju vrijednost Papandopulova Koncerta za violinu i orkestar. Dobio sam mnoštvo upita iz inozemstva od ljudi koji se zanimaju za to djelo i mole da im se pošalju note. Tu se već javlja problem, jer je notni materijal koji ja imam fotokopirani rukopis s mnoštvom ispravaka i oznaka.

Stota godišnjica rođenja Borisa Papandopula, Mila Cipre i Ivana Brkanovića bila je dobra prigoda da se podsjetimo opusa tih skladatelja i pokušamo ispraviti barem neke od propusta koji su prema njihovim ostavštinama počinjeni...

— Godišnjice su dobra prigoda da se prisjetimo pojedinih istaknutih ličnosti, ali i da se podsjetimo njihova djela i iskoristimo taj trenutak da ih stavimo na ono mjesto koje im pripada. To znači da pripremimo teren da bi svi koje to zanima mogli bolje upoznati glazbu pojedinih umjetnika, u ovom slučaju skladatelja. Ured za kulturu Poglavarstva grada Zagreba i Ministarstvo kulture dali su sredstva koja su omogućila realizaciju nekih projekata vezanih uz godišnjice, što svjedoči da prepoznaju važnost njihova obilježavanja.

Govorimo li o konkretnom slučaju Papandopulova Violinskog koncerta prvi korak koji je potrebno napraviti tiskanje je notnog materijala. To je osnovno. Zatim, trebale bi postojati snimke, ako je moguće cjelovita djela, kako bi strani interpreti, ali i svi oni koji se bave glazbom, mogli, što je moguće prije, doći u posjed materijala koji je za nas vrijedan, ali i relevantan u svjetskim okvirima. Jer, Boris Papandopulo je nedvojbeno svjetski skladatelj.

Kako je moguće da ti koraci nisu već poduzeti?

— Rad ustanova koje bi o tome trebale skrbiti, kao što su primjerice Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb i Društvo skladatelja, u tom je segmentu nedostatan. Primjer suprotan hrvatskom je Mađarska, u kojoj su mjerodavne ustanove glazbenoj baštini posvetile potrebnu skrb. Primjerice u takvim mađarskim ustanovama dostupno je četrdesetak različitih snimaka šest Bartokovih kvarteta, dok je u Hrvatskoj od šest Papandopulovih kvarteta tek jedan, Peti, otisnut, i to samo zato što je za to namjenski odvojen novac iz gradskih i državnih fondova.

Zahvaljujući takvoj nebrizi Hrvatska nije svoje neupitne glazbene vrijednosti, od Lukačića do danas, uspjela na primjeren način prezentirati ni nametnuti svijetu. Struka je napravila velik propust što to nije već učinila i sad smo u situaciji koju što prije moramo promijeniti.

Koncertna direkcija Zagreb u posljednje se vrijeme u medijima spominje u prilično negativnu svjetlu.

— Kao predsjednik Upravnog vijeća KDZ od siječnja 2006. upoznat sam s poteškoćama s kojima se ta ustanova susreće. Opća situacija u glazbenom životu, pogotovo u velikim ustanovama, odražava se i na poslovanje KDZ. A u svjetlu mnogobrojnih kritičkih tekstova u vezi s radom KDZ Upravno se vijeće u svom radu moglo osloniti isključivo na pisane dokumente, kao i na izvještaje iz same kuće te revizorskih kuća koje su obavile pregled poslovanja. Sve ostalo, dok se ne dokaže, samo su priče, a kad se objave u tisku, često i poluistine.

Čime početi promjene?

— Mislim da je u ovom trenutku najvažnije ustanoviti što je ono što je doista važno i vrijedno. Što se tiče struke, najveći je problem nepostojanje jasnih kriterija na temelju kojih bi bila moguća procjena vrijednosti. Ilustrirat ću to primjerom opere. Po broju napisanih opera Hrvatska je velesila, ali nisu sve te opere jednake kakvoće i ne možemo ih sve ponuditi svijetu. Potrebno je uspostaviti kriterije što nuditi. To bi trebalo napraviti i prije no što Hrvatska postane članica Europske Unije, jer ukoliko se sami ne pobrinemo za to, EU se za to sigurno neće brinuti.

Postojeći model glazbenoga života u Hrvatskoj, po kojem sve što imamo može opstati, ali su pritom izostavljeni domaći glazbenici — neodrživ je. Loša situacija posljedica je i toga što ravnatelji glazbenih ustanova ne odgovaraju ljudima s kojima rade i struci, nego nekom drugom — političkoj ustanovi, gradskoj, državnoj ili nekoj trećoj. Govorim to na temelju svoga međunarodnog iskustva jer šest sam godina živio i djelovao u Londonu, a i danas moja se karijera dobrim dijelom odvija u inozemstvu.

Ponovno se vraćam na Papandopula i njegovo iskustvo. Kad se Papandopulo svojedobno zalagao za poboljšanja u glazbenom životu Splita, susretao se sa sličnim problemima i preprekama kao i mi danas. Bio je direktor Opere u Splitu i jednom je prigodom pozvan u poglavarstvo, gdje mu je otprilike rečeno da je njegova kultura dobra stvar, ali da je strašno skupa, na što je on odgovorio: Vidjet ćete da je vaša nekultura mnogo skuplja.

Ovo je prijeloman trenutak, u kojem hrvatska glazba mora reći: Mi smo dio Europe, ali zajedno sa svojim autorskim i interpretativnim potencijalom. Sve svoje stručne snage moramo uporabiti kako bismo zajednički stvorili model koji će biti od koristi svima koji vole kulturu i koji je financiraju, a to smo, u konačnici, svi mi hrvatski porezni obveznici.

Često se postavlja pitanje opravdanosti postojanja glazbenih ansambala u manjim sredinama.

— Glazba je usmjerena svakom čovjeku posebno jer je njezin doživljaj u svakog od nas različit. Glazba je vrijednost koju smo dužni ponuditi svakom, a duboko sam uvjeren da je svatko može i doživjeti. Danas je glazba oko nas gotovo cijeli dan, no nije sve što svira glazba i pitanje je koja je namjera neke glazbe. Glazba nije ugođaj, nego odraz života u svoj njegovoj punini, jer govori o trenutačnim osjećajima, ali i o vječnosti.

Hrvatska je po broju stanovnika prilično mala zemlja i zbog toga si ne možemo dopustiti da u njoj postoji provincija. Kad govorimo o glazbi, to konkretno znači da glazba mora biti prisutna u svim krajevima Hrvatske jednako. Moramo zadržati kulturni i glazbeni život u svim hrvatskim gradovima. Pritom je nemoguće zanemariti tradiciju.

No nemaju samo manje sredine probleme vezane uz glazbu. Primjerice, Split nema kvalitetnu koncertnu dvoranu, a u glazbenom životu kakav Zagreb danas ima nedostaje koncertna dvorana kapaciteta oko tisuću mjesta.

S iznimkom gostovanja uglednih svjetskih orkestara koncerte posjećuje uglavnom nešto starija publika.

— Zanimanje ljudi posljednjih se petnaestak godina svjesno usmjeravalo prema potrošaštvu. No, primjeri dalekoistočnih zemalja, čije stanovništvo nije poznavalo europsku ozbiljnu glazbu, a danas se koncerti s djelima europskih skladatelja odvijaju pred prepunim dvoranama upućuje da je takvo stajalište moguće promijeniti.

Stoga sljedeći korak struka mora pomno prirediti. Moramo intenzivno djelovati na obrazovanju mladih naraštaja kako bi oni mogli ispravno razumjeti glazbu i prepoznati prave vrijednosti te moramo naći načina da ih privučemo na koncerte.

Tomu mogu pridonijeti i gostovanja uglednih svjetskih ansambala.

— To je točno, no velik broj izvanrednih programa iz inozemstva u Hrvatsku stiže na za nas nepovoljan način. Koncertna publika jasno želi čuti Bečku filharmoniju, Berlinsku filharmoniju i ostale ugledne svjetske orkestre, ali kada jedno takvo gostovanje košta koliko i program dviju kompletnih sezona Zagrebačke filharmonije, onda je upitno treba li nam takav koncert ili je bolje rješenje da ljudi koje to zanima otputuju do Beča, Berlina ili nekoga trećeg grada. Mislim da su gostovanja inozemnih orkestara dobrodošla i potrebna, ali čini mi se da sustav po kojem dolaze može biti drukčiji. Primjerice na osnovi bilateralne suradnje. Taj je način i za nas povoljniji. Primjerice, ako Münchenska filharmonija gostuje u Zagrebu, onda bi i Zagrebačka gostovala u Münchenu. Menadžeri i ostali zaposleni u organizaciji takvih gostovanja reći će možda da Zagrebačka filharmonija nije na istoj kvalitativnoj razini kao i Münchenska, no stvari nisu baš takve. Podsjetit ću da je, kad je Münchenska filharmonija obilježavala 120 godina postojanja, poziv da održi jedan od svečanih koncerata u povodu tog jubileja stigao i Zagrebačkoj filharmoniji. To znači da je visoka kvaliteta Zagrebačke filharmonije bila prepoznata i priznata. Ako u nekom trenutku kvaliteta tog ili bilo kojeg drugog uglednog ansambla padne, dužni smo to promijeniti.

S kojom je zamisli pokrenut ciklus Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj?

— U trenutku kad smo u Matici hrvatskoj Danijel Marušić i ja razgovarali s glavnim tajnikom Zorislavom Lukićem i predsjednikom Matice Igorom Zidićem oko pokretanja ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj, osnovna je zamisao bila dati priliku mladim glazbenicima da koncertiraju upravo u trenutku kad im je to najpotrebnije. Kriterij koji je postavljen bio je da će vrata biti otvorena svima koji iza sebe imaju neke uspjehe, nagrade na lokalnim, državnim ili međunarodnim natjecanjima. Zamisao se u proteklih tri sezone pokazala vrlo uspješnom. Mladi glazbenici odsvirali su niz izvanrednih koncerata.

Da bi se došlo do vrhunskoga rezultata, iza toga moraju stajati vrlo jasni kriteriji. Kad govorimo o mladim glazbenicima koji su svirali u prvom ciklusu, dakle prije samo tri godine — gotovo svi su nakon toga osvajali međunarodne nagrade i nastupali na brojnim pozornicama kako u zemlji tako i u inozemstvu. Tih dvanaest glazbenika može dostojno predstavljati Hrvatsku bilo gdje u svijetu. Naša je zadaća da oni koji ih trebaju dalje preuzeti vode o njima brigu. Dakle da im omoguće da ono što znaju i mogu pokažu i u Hrvatskoj, a ne da djeluju u inozemstvu, a u Hrvatskoj tek povremeno gostuju.

Na repertoaru tih koncerata često su djela domaćih autora.

— Ciklus u Matici hrvatskoj okrenut je ponajprije mladim izvođačima, a izvođenjem djela domaćih skladatelja nastojimo omogućiti skladateljima da čuju svoja djela uživo, jer doživljaj je posve drukčiji, a to ih može potaknuti da ispišu nove inačice tih djela. Primjerice i sam je Brahms svoj kvintet višekratno potpuno prerađivao nakon što ga je čuo.

Ciklus Mladi glazbenici Matica vodi samostalno, no aktivnosti Odjela za glazbu time se ne iscrpljuju.

— Osim spomenutoga ciklusa pokrenut je program Poslijepodne jednog skladatelja, u kojem nam je namjera izvoditi tijekom jednog popodneva djela jednog skladatelja, snimiti, izvedbu i u razgovoru sa skladateljem uspostaviti komunikaciju između skladatelja, izvođača i publike. Dosad je održan takav susret sa skladateljem Petrom Bergamom, koji je napisao brojna kvalitetna djela, među kojima je i odličan gudački kvartet. Taj program držim iznimno vrijednim jer je suradnja interpreta i skladatelja, kada je moguća, od neprocjenjive važnosti. To mogu potvrditi i na primjeru svoje suradnje s maestrom Papandopulom. Pratio ju je i Treći program Hrvatskoga radija, na čemu sam mu jako zahvalan, jer danas je teško ljude zainteresirati za nešto što u nekim kriterijima ima jasne vrijednosti, a ne miris skandala.

U petak, 15. prosinca, Udruga profesionalnih graditelja i restauratora gudačkih instrumenata Hrvatske u suradnji s Maticom hrvatskom održala je koncert, na kojem su mladi, ali i poznati umjetnici, konkretno članovi Zagrebačkog kvarteta i koncert-majstor Zagrebačke filharmonije Orest Shorgut, predstavili glazbala trojice graditelja, Slavka Domitrovića, Francesca Bozze i Darka Stipeševića, koji uspješno nastavljaju tradiciju hrvatskih graditelja, među kojima istaknuto mjesto zauzima Franjo Kresnik, koji je i predavao starotalijansko umijeće građenja instrumenata u Cremoni.

Kada se govori o violinama i ostalim gudaćim instrumentima starih majstora, često se zaboravlja da su oni izgrađeni od kvalitetnog javora koji je rastao u hrvatskim šumama. Paradoks traje i danas. Dok kvalitetno drvo inozemni graditelj bez problema plati i pet tisuća eura, domaći majstor gotovo glazbalo prodaje za tri do četiri tisuće eura, što znači da si takvo drvo ne može priuštiti.

Na koncertu 15. prosinca nastupio sam na violini koju je ove godine izradio domaći majstor, Slavko Domitrović.

Mnogo vrsnih mladih glazbenika rezultat je

i dobra rada Akademije.

— U radu sa studentima učinjeni su veliki pomaci. Što se tiče gudaćeg odjela, uspostava dobrih odnosa među svima nama koji na njemu radimo, kao i dolazak profesora Sorokova na Akademiju, podigao je razinu nastave i rezultirao pojavom nekoliko naraštaja izvanrednih studenata. U obrazovanju mladih glazbenika nezamjenjiva je i uloga LAUS-a, Ljetne akademije u Dubrovniku, koja je omogućila da se studenti susretnu s najuglednijim svjetskim imenima kao što su profesor Zahar Bron, koji sa studentima Rjepinom i Dmitrijem Vengerovim putuje cijelim svijetom i sudjeluje u radu svih svjetskih natjecanja, što je mnoga od njih otvorilo i našim mladim glazbenicima. LAUS je iznimno vrijedan i stoga jer nam omogućuje da i na taj način pomognemo mladim glazbenicima i zato ga svakako treba poduprijeti.

U kojoj je fazi izgradnja zgrade Muzičke akademije?

— Dekan Akademije, profesor Frano Parać, ugledni skladatelj koji odgovorno obnaša tu ulogu i uvijek mi se čini da je šteta da ima toliko administrativnih obveza koje ga zasigurno ometaju u skladanju, potpisom svih sporazuma koji su dosad potpisani doveo je do toga da izgradnja Akademije ne može nego ići naprijed. Vjerujem da će se sa poslom oko preuređenja dodijeljene zgrade, za koje se upravo sprema projektna dokumentacija, krenuti čim projekt bude gotov. Trenutna zagrebačka gradska uprava pokazala je mnogo sluha te je projekt došao dalje no ikad prije i vjerujem da će se ubrzo početi ostvarivati, što će omogućiti još bolju nastavu...

Razgovarao Goran Ivanišević