Krvava povijest lijepih slika

Krvava povijest lijepih slika

Igor Zidić, Hrvatsko moderno slikarstvo 1880 –1945. u privatnim zbirkama, Galerija Deči, Zagreb, 2006.

Kada je Žarko Deči, vlasnik Galerije Deči, izdavač knjige i autor uvodne riječi u ovoj knjizi, naručivao od Igora Zidića tekst — kako sam kaže —»mjerodavna stručnjaka koji je trebao pregledati hrvatsko ‘skriveno blago’, odabrati djela za izložbu i knjigu, uobličiti sav taj materijal u skladnu cjelinu i popratiti ga kritičkim tekstom«, vjerojatno nije slutio niti bio spreman na to da će Igor Zidić o toj temi napisati jedan od svojih najkonciznijih, najsuvislijih i najhrabrijih tekstova od 1990. do danas: da će korice s naslovnom reprodukcijom slike Pet ćutila Vlahe Bukovca senzualno omatati fenomenološki uvid u povijest privatnoga kolekcionarstva u Hrvatskoj u rasponu od druge polovice 19. stoljeća do nakon Drugoga svjetskog rata, koji mjestimice graniči sa žanrom najboljih političkih trilera i romana sa špijunskom tematikom... dok nas ne trgne činjenica da se ta mučna povijest zaista odigrala i da su sudbine svih tih ljudi bile stvarne. Naime, tekst koji se proteže na pedesetak stranica nije samo historiografska i kulturološka studija o hrvatskim sakupljačima umjetnina i sudbini njihovih zbirki u razdoblju 1914–1918, 1941–1945, 1948, 1971, 1990–1995. kao najvažnijim kronološkim točkama, odnosno, razdobljima velikih unutrašnjih pospremanja, koja su se odrazila na ljudske i umjetničke sudbine, nego autor daje solidan povijesno-društveni kontekst i okvir zbivanja u Hrvatskoj tijekom cijeloga 20. stoljeća. Zamjetan je dio knjige Zidić posvetio sustavnoj i logičnoj analizi tzv. transferibilnosti vlasništva (od pojedinca prema državi) i fenomenu privremeno ozakonjenih pljački umjetnina od pojedinaca, utemeljenih na klasnoj, rasnoj, stranačkoj, ali i nacionalnoj osnovi, i u tom kontekstu u uvodnom dijelu teksta pojasnio stvaranje muzeja Louvre, koji je otvoren 1793. nakon Revolucije u Francuskoj, na temelju umjetnina oduzetih neprijatelju. Poenta je da uvijek u svim društvenim prevratima postoji neprijatelj kojemu se oduzima u ime tobože viših ciljeva i da su državne i komunalne muzejske zbirke u prošlosti nastajale od privatnih pod često čudnim okolnostima, što je tijekom cijeloga 20. stoljeća dovelo do u Hrvatskoj specifične situacije: nepovjerenja privatnih kolekcionara da u javnost izlaze s katalozima, imenima, opsegom i vrijednošću svojih zbirki. »Vrijednosti kojima su pojedinci okruženi, u nemirna se, prijelomna vremena, pokažu kao opasno društvo. Izgledna otimačina, s pouzdanom ideološkom ispričnicom, podiže adrenalin u krvi ubojica«, napisat će autor. Zidić potresno objašnjava sudbine hrvatskih kolekcionara i umjetnika (primjerice, Sava Šumanović, Deutsch-Maceljski, Ivo Šrepel, dr. Ivo Tartaglia, zbirka dr. Antona Bauera u Vukovaru, zbirka Vlahe Bukovca u Cavtatu) u »razdobljima muke u kojima su zbirke i vlasnici morali izdržati ustaške, policijske, i ‘prijeke’ sudbene postupke, komunističko nasilje, uz neprestane nasrtaje na imovinu te ‘zaključno’ srpsku agresiju s istaknutim ciljem brisanja hrvatskog identiteta«. Zidić, međutim, vuče ispravnu paralelu kako današnji novi kolekcionari koji djeluju i stvaraju svoje zbirke u mladoj hrvatskoj državi posjeduju kvalitetu plemićkih, vlastelinskih i građanskih zbirki iz posljednje četvrtine 19. stoljeća, kada su zbirke nastajale iz nepatvorena nacionalnog osjećaja, iz osjećaja domovinske odgovornosti, kao oblik pomoći našoj umjetničkoj baštini, koju treba sačuvati da više ne prelazi granicu.

Zidić ističe kako su u tom našem ratom izmučenu i definiranu prostoru privatne kolekcije ostale važan organski dio građanskog svijeta, veza s europskom civilizacijom i kulturnom baštinom: »Najviše što možemo, iz naše perspektive reći, kako su to bile godine rastajanja s građanskim društvom, građanskom hijerarhijom vrijednosti i građanskim životnim stilom — razdoblje umiranja.« Vrijednost je ove knjige također u čestim autorovim bilješkama, slobodnoj struji misli spretno utkanoj u tkivo glavnog teksta, u začuđujuće iskrenim detaljima »između redaka« kako funkcionira tržište umjetnina i odnos između kolekcionara, bogatih kupaca i trgovaca umjetninama te zašto su danas privatni kolekcionari ispred velikih muzeja u redu za otkup umjetnina. Moram naglasiti kako ova knjiga ni u jednom segmentu nema prizvuka senzacionalističkog štiva, jer svaka pojedinost koju Zidić iznosi dio je naše zbiljske političke i kulturne povijesti, nešto što bi već svi gimnazijalci skloni humanističkim predmetima morali pročitati kao obvezno štivo. No, možda je najvažniji prinos knjige osvjetljavanje sudbina židovskih zbirki u poraću i minuciozan psihoprofil partijskih moćnika i tzv. novih kolekcionara, koji su, prisvajajući (češće) i kupujući (rjeđe) u pedesetim i šezdesetim godinama 20. stoljeća nekoć buržujsko nagnuće prema slikama, skulpturama, stilskom pokućstvu, lusterima, zrcalima, srebrnini, porculanu, sagovima i sl., time na vrlo perverzan način koketirali s »trulom buržoazijom i prezrenim građanstvom«. Autor ističe kako se nakon 1945. javljaju novi kolekcionari, isprva najčešće treći posrednici iz dijela razbijenih židovskih zbirki, pojašnjavajući složene prilike tog vremena: »Tko je ustašama oteo vile i slike, taj nije, dakako, mislio da ih je u stvari oteo Židovima, a zapravo je bio drugi okupator otete imovine.« I nastavlja: »Tko će nam zamjeriti ako u zaključku ustanovimo da su neki kolekcionari umoreni 1945. i poslije, a da je nekima smrt malo pospješena, samo zato što su bili imućni ljudi?« Danas kada je nestala opasnost ideološki ili politički legalizirana otuđivanja privatnoga vlasništva i stvorila se svijest o tome da ničije neotuđivo privatno vlasništvo nije i ne mora biti u sukobu s javnosti, i da je došlo vrijeme da upoznamo »dobra svoje kulture, nositelje svoga ideniteta«, struka je uspjela uvjeriti kolekcionare da su njihove zbirke neprocjenjivo nacionalno blago.

Zidić pojašnjava i kako smo — kada se zbroje sve privatne i javne zbirke — konačno na putu stvaranja »imaginarnog muzeja hrvatske moderne umjetnosti koji je uvijek bio našim ciljem«, jer mu je materijal koji se danas čuva u privatnim zbirkama i koji se pretražuje od kraja šezdesetih godina potvrdio najviše vrijednosti. Umjesto laka lepršava štiva za struku i laike umotana u reprezentativnu knjigu, koje se lista uz čaj i kolačiće, dobili smo ozbiljnu studiju o modernom slikarstvu u kontekstu povijesno-političkih turbulencija na našim prostorima. U cijelom tekstu Zidić otvoreno i s određenim neutralnim odmakom objektivna povjesničara neumoljivo secira jednaku krivnju svih strana za progone, otimačine i zatvore kolekcionara tijekom ratnih i poratnih godina. A to što navija za građansku kulturu i građanski sustav bontona i životnih pravila samo onima koji su silom prilika lišeni toga može zasmetati. Ili, da budem zločesta, Zidić u ovoj knjizi pojašnjava kako se s pomoću umjetnosti možda najbezbolnije i najbrže može skočiti »s palme u lak cipele« (op. p.), a da gotovo nitko oko vas u društvu to ne zapazi. Jer, umjetnost oplemenjuje, transformira iznutra i nikoga ne bi smjela ostaviti ravnodušnim. Ona je ultimate pass za sve više sfere.

Iva Körbler