Kroz bespuća

Kroz bespuća

Luciano Lukšić, Hrvatska politička pedagogija, Publika d.o.o., Zagreb, 2005.

Hrvatska politička pedagogija knjižni je prvenac Luciana Lukšića. Tekstovi sabrani u knjizi pisani su tijekom razdoblja od punih osamnaest godina (1986–2004), a objavljivani su u dnevnom tisku i u stručnim časopisima.

Knjiga je podijeljena na dva glavna dijela. Iako bi metodološki možda bilo primjerenije da su Filozofijsko–pedagogijski osvrti bili na prvome mjestu — već i zbog činjenice da ih piše jedan, po životnom svjetonazoru, filozof — bolna akutnost i kronična aktualnost tekstova o bespućima hrvatske historijske zbilje opravdava mjesto Etičko–političkih osvrta na početku.

Po mnogočemu blizak autoru knjige ostaje tek pisac njezina Predgovora — Milan Kangrga. Hrvatska politička pedagogija duhovni je srodnik Švercera vlastitoga života.

Dakle, prvi dio knjige bavi se etičko–političkim osvrtima, prikazujući gubitak svake spone što bi na hrvatskoj političkoj (bolje reći politikantskoj) sceni povezivala politiku s etikom.

One, su pak u spomenutim bespućima hrvatske historijske zbilje izgubile svaku vezu s izvorištima. Naime, kao dijelovi praktičke filozofije, odnosno filozofije prakse od polisa do naših dana, politika i etika doživješe metamorfozu nakon koje ih ne bi prepoznala ni njihova vlastita majka — filozofija. Tako da Filozofijsko–pedagogijski osvrti ipak imaju ulogu svojevrsna sedativa za duboko moralno potonulu i beznadno etički iskvarenu galeriju likova iz prvog dijela knjige, ogrezlih u laž i stalno ponižavanje najširih slojeva hrvatskoga puka.

Lukšić će to stanje svijesti detektirati ovako: »Mnogi su razlozi nemogućnosti nepostojanja moderne političke javnosti u nas. Zaboravljamo da nam je otprilike četvrtina stanovništva s otvorenim ratnim ranama, četvrtina su poniženi i pauperizirani umirovljenici, više od pola punoljetnoga stanovništva urbano je nesocijalizirano i polupismeno te ne čita niti novine (a kamo li knjigu) pa ne može pratiti nijednu suvislu političku raspravu izvan kategorija ‘naši i njihovi’ /stoga ‘populisti’ osvajački haraju izborima/«. Taj ulomak iz teksta o kojemu se govori o liku–simptomu hrvatske, nazovi, političke scene, Zdravku Tomcu, reprezentativan je za opis kontinuiteta devastirajućeg antiintelektualizma, koji nastavlja i SDP, na čelu s Račanom. Bivši komunisti i socijalistički humanisti upropastiše svaku priliku za popravljanjem mentalnih šteta nanesenih hrvatskom nacionalnom biću — pokušavajući se natjecati s HDZ–om u veličini svojega hrvatstva.

Lukšićeve bespoštedne analize, jasno, nije pošteđena niti Katolička crkva u Hrvata, kao prirodni saveznik u projektu intelektualne i socijalne devastacije hrvatskoga čovjeka i vjernika. Neke izjave i javni istupi Jezerinca, Bogovića i inih pokazuju se prije prispodobivima nekomu advocatus diaboli negoli duhovnim obnoviteljima! Glede kršćanskog ekumenizma, pak, najbolnija je paradigmatska izjava prvoga hrvatskog predsjednika, koji se hvalio svojim »hrvatskim katoličanstvom«, ali i činjenicom što mu — srećom! — supruga nije ni Židovka, a bogme niti Srpkinja. Apage Satanas!

Drugi dio Lukšićeve knjige čine zapisi u raznim prigodama, u kojima se autor osvrće na nesretnu pedagošku praksu i propise, kojima je već dva deseljeća neposrednim svjedokom i insiderom. Mladi ljudi, učenici i studenti s ovih prostora, najčešće bivahu pokusnim kunićima raznoraznih nebuloznih eksperimenata kojima ih se sustavno udaljavalo od knjige i bilo kakve kulture čitanja. Čitanje je, pak, preduvjet ne samo mentalnoga nego i ekonomskog razvoja svih.

U tekstu Strah od knjige sadržan je opis tragično konzumerističke situacije i slike današnjega globalnog svijeta u kojemu živimo, ali i sustavna antiintelektualizma ovdašnje sredine i bliske nam svakodnevice. Autor na mnogim mjestima uspješno detektira, prepoznaje probleme, ali i nudi konkretna rješenja izlaza iz slijepe ulice nastavno–odgojne prakse. Lukšić oštroumno i lucidno razotkriva stranputice negdašnje nastave marksizma i socijalističkog samoupravljanja — koja postade sinonimom za uzaludnost i dosadu — pa do kasnije oktroirane etike kao, najčešće, lažne alternative vjeronauku u školama.

Reprezentativnim za cijelu knjigu čini se njezin prvi esej. U tekstu Barabe ostadoše i ustaše, autor se pokazuje istinskim intelektualcem. Intelektualcem u smislu kritičke svijesti prema sredini u kojoj živi i radi te samosvijesti o tome da kao čovjek od pera i kao odgajatelj treba o njoj progovoriti. Na taj se način autor svrstava u onu tradiciju koja modernog intelektualca datira sa Zolinim J’accuse u aferi Dreyfus. Taj i tako postavljen intelektualac razlikuje se od nacionalnih inteligenata, ponajčešće pozicioniranih u akademske institucije i tornjeva bjelokosnih znanosti, najčešće i branitelja nacionalnih interesa, štogod oni sadržavali i značili.

S druge strane, Lukšić se pokazuje istinskim filozofskim tražiteljem Istine, Dobra i Pravednosti, ali i poštovateljem kršćanske tradicije. Stoga njegova parabola o Barabi i Isusu ukazuje na prečest izbor Razbojnika na račun Pravednika u Hrvatskoj! Njegovi Baraba i Isus mitski su primjer, paradigmatičan za svijet u kojem živimo i za ovdašnju sredinu u kojoj se toliko često ponavlja pripovijest s Golgote.

Dokle ćemo uporno, hrvatski šutjeti pred Kulturom laži, koju je u svojoj eponimnoj knjizi tako lucidno razotkrila Dubravka Ugrešić? Dokle će uporno napadati ljude od Intelekta, a sakralizirati nacionalne ratnike? Ovdje ljudi kao najpozitivniju osobu godine — u anketi dnevnih novina koja se diči sloganom Za ljude sa stavom — proglašuju legionara sumnjive prošlosti. S druge strane, jasno, najmrskija im je osoba koja se u TV–emisiji drznula progovoriti Istinu o liku i djelu prvoga hrvatskog predsjednika.

Jasno, nema prosvjednih okupljanja na bilo koju odluku vlade kojom se dodatno smanjuju ionako ograničena osnovna socijalna i zdravstvena prava! Nema ni prosvjeda protiv nebuloznih političkih i sudskih odluka! (Još su pravomoćne mnoge, blago rečeno, prijeporne sudske odluke, donesene političkim aršinima.)

Dok je tomu tako, knjige poput Hrvatske političke pedagogije nasušno su nam potrebne. Ta je knjiga kap utopije u moru bespuća — Hrvatske još bez žuđene povijesne zbiljnosti.

Marijan Krivak