KRITIKA POEZIJE, POEZIJA KRITIKE

KRITIKA POEZIJE, POEZIJA KRITIKE

Tea Benčić Rimay, Sipine osti, Jutro poezije, Zagreb, 2005.

Tea Benčić Rimay, Um na mjesec putuje, Litteris, Zagreb, 2005.

Poezija i kritika, zvuči kao inačica Goetheove sintagme poezija i zbilja, pa s tim povodom valja nam ustanoviti: poezija i kritika se ne pobijaju, nego prije jedna drugu proizvode. Jer, poezija je, kako kaže Valéry, umijeće izbora iz što većeg broja odbačenih ponuda mašte, kao što kritika nastaje iz uživljavanja u što otvorenije mogućnosti pjesničkoga teksta. Kritički duh stoga je pjesnikova zatajna strategija koju obični čitalac previđa ili nije kadar pratiti je. Da bi u nju proniknuo, Gaston Bachelard služio se usporednim primjerima iz raznih pjesnika kako bi stvorio tipologiju različitih vrsta sanjarenja, pri čemu ni sam nije bio drugo do kritički maštalac, koji je svoju racionalnost stavio u službu sanjarskog Cogita. Kritičar, a slično je i s prevodiocem, odustajući od apsolutne izvornosti, oslanja se na snagu pjesnikova daha i u stanovitom smislu prati ga često i onim putem kamo ni sam pjesnik nije slutio da će doprijeti. Tea Benčić Rimay (1956), dijeleći obje uloge i discipline, kritičara i pjesnika, pišući kritiku ponaša se katkada kao pjesnik: zaboravlja zadržati razdaljinu prema tekstu, preuzima od njega oduševljenje, uživljava se u tekst, postaje mu odjekom i dvojnikom. U kritici Tea Benčić polazi od modela impresionističke kritike, ali dojmove usredotočuje na pjesnikov (po)etički model pa tim putem stvara vlastitu inačicu kritike uživljavanja. Stoga u uvodnom tekstu nove knjige, Gdje je pjesma? Pokušaj razotkrivanja »vrška duha« u suvremenoj hrvatskoj poeziji, Tea Benčić jakim zaleđem svoje kritičke pozicije oslonjene na Tina Ujevića objašnjava suvremenost neočekivano stavljajući u pitanje jedan njezin danas zaboravljeni aspekt: »riječ je o etičkoj funkciji poezije koja na rubu našeg stoljeća i milenija ne samo da gubi na snazi i uvjerljivosti, već gotovo sasvim iščezava.« Na to se vezuje i ovaj zaključak: »... mislim kako novijoj hrvatskoj poeziji nedostaje vedrine, onog malog kriptograma koji nas može osvijetliti iznutra.« Ili, naposljetku, potpunim obratom Baudelaireove rečenice »apsolutno treba biti moderan«, konstatirajući uz pomoć Tina da se u hrvatskoj poeziji dogodio zastoj koji ovako objašnjava: »Naime, u hrvatskoj se poeziji upravo događa poezija-izražajno sredstvo, a tek u neznatnim količinama poezija-duhovna djelatnost.« Ali pravo područje kritičarkina posla konkretno je djelo. Na primjeru iznimne zbirke kakva je Balada o neizrecivom Gordane Benić, Tea Benčić demonstrira umijeće prepoznavanja pjesnikinjina imaginativnoga modela, »poetike poniranja i propadanja u prostor«, da bi zaključila: »Ako je u dosadašnjim zbirkama Gordana Benić širila enterijere silaznom putanjom prodiranja u udbine, dolje i ispod, u podzemlje svijeta koji je prije svijeta bio, u ovoj će se zbirci dogoditi obrat — ona sada sužava prostore enterijera, uzlaznom putanjom, gore i iznad, u visine svijeta koji će poslije svijeta biti.« Prateći genealogiju suvremenoga hrvatskog pjesništva Tea Benčić dolazi do Severa te začudno ustanovljuje bjelodanu činjenicu: »Civilizacijski nomad Ujević, u punom i pravom smislu boem, poliglot, duhovnjak i šaman kod Severa će uvijek pronalaziti dijamantne odbljeske raspoznavanja.« Prateći put pjesničkog uma na mjesec maštanja, Tea Benčić Rimay umije prizemniti svoju knjigu iskustvenim referencijama i metafizičkim prečacima Jozefine Dautbegović kao i zaključnim jamstvom Danijela Dragojevića. Kažimo napokon, za autoricu ogled pa i obična kritika nadasve su estetska činjenica, a kušnja znanosti gotovo da ih se nikako ne dotiče.

U svojoj poeziji Tea Benčić Rimay polazi od kritičkih iskustva o tome što je dobra, a što loša poezija, ali metoda eliminacije uopće joj nije potrebna. Poetička osnova od koje polazi jest iskustvenost pjesme u prozi, kojoj je kao pjesničkoj vrsti uostalom posvetila najbolji dio sebe. U drugoj zbirci pjesama, autorica, u namjeri da u ljubavnim stvarima pokaže strogost, pretvara bezazlene Sipine kosti, kako je naslovila prvu zbirku, u ubojite Sipine osti. Ona je naime odlučila unijeti u nered ljubavnih osjećaja metodu, i to je okosnica njezine poezije, ali kada od metode pokuša stvoriti strategiju kao mrežu obrane od slučaja, ona se u nju napokon i sama ulovi.

Davši svojim Sipinim ostima naslove triju dijelova Gundulićevih Suza sina razmetnoga – Sagrješenje, Spoznanje, Skrušenje — Tea Benčić Rimay želi smiriti klasičnom nomenklaturom uzavrelu građu ljubavnoga govora, kojemu uređenost očito nije ni bila nakana. U uvodu Fragmentima ljubavnoga govora Roland Barthes polazi od analize riječi diskurs te navodi: »Dis-cursus, to je, izvorno, trčanje amo-tamo, to su odlasci i dolasci, demarši i intrige. Zaljubljenik zapravo u glavi stalno trči, poduzima nove demarše (korake) i intrigira protiv sebe sama. Njegov diskurs očituje se uvijek samo u jezičnim zapusima koji dolaze iz neznatnih, slučajnih okolnosti.« Tako bi tekst bio stanovito pozitivno intrigiranje stvarnosnoga konteksta ne bi li se u njega upisalo ono dragocjeno malo podataka koji zanimaju žudnju te joj daju građe za njezinu fabulaciju. Da ta ljuvena fabulacija ponovno troši stvarnosne sastavnice, o tome pjesme u prozi Sipinih ostiju daju dosta dokaza, ali taj potrošak upravo je dobitak poetskog teksta, koji je kao ljubavno događanje. Zato je pisanje zaljubljenom toliko važno; zato je u tim pjesmama granica fikcije i ne-fikcije negdje tako teško ustanovljiva, štoviše samo izmišljena. U Sipinim ostima ljubavni je govor uobličen kao na-govor, obraćanje nenazočnu sugovorniku unatoč tome što je govornik prisutan. Ili se čak pošiljatelj izgovara da mu nije do komunikacije te kaže »Ne poznajem jezik. Ni govor, ni pismo.« Postoji poštanski sandučić kao poziv na komunikaciju koja se teško ili nikako ne ostvaruje. Takva vrsta komunikacije pogodna je jer pošiljatelju omogućuje prenijeti mnoštvo okolnosti u kojima se ona odvija: jer su i te okolnosti ljubav. Pošiljatelj daje sve više podataka o neizvjesno nazočnu primatelju u pokušaju da se neprisutnost i nedohvat neosjetno pretvore u prisutnost.

Sipine osti nose posebnost u samoj genezi: napisala ih je osoba koja je znanstveno proučavala pjesmu u prozi, pa je njezina pjesnička knjiga nužno metapoetska jer neizravno tumači funkcioniranje poezije u prozi. S druge strane, pobuda je zbirke životna i autobiografska. Autorica se nakanila na-pisati (ne dakle opisati) svoj ljubavni slučaj, ali istodobno osobno i kao da je riječ o nekom drugom; istodobno kao ona sama, ali i dajući riječ drugom te ga tako uvlačeći u tekst (Preboljet ću te). Pitanje drugoga najvažnije je pitanje ljubavnoga govora jer je on, drugi, entitet koji je gdjekad tako blizu da je stvarni ili maštani dodir — gdjekad kao čudni osjet vlastite kože. Ćuteći tako svoju kožu kao čudan podatak ćutila, autorica osjeća sebe kao Škuncinu ovcu: »Osjećaš se goluždravo u samoj koži, jer ovo runo nekako nije tvoje. Pa ni pašnjak, ni mjesec, ni otok. Zoveš kišu da te izbriše, smanji, stanji, da nestaneš!« (Ovca).

Vratimo li se napokon Gundulićevu sagrješenju, onda nam je zaključiti kako je u povijesnom pomaku grijeh mogao samo dobiti paradoksnu auru proklete svetosti, što potvrđuje Dragojevićev citat: »Ne bježi. Grijeh je tako rijedak.« Tomu pjesnikinja pridomeće rečenicu koja vraća katekizam u školsku klupu ljudske patnje pitanjem o kome je zapravo riječ, o čovjeku ili o Bogu: »Tko je tu sagriješio, čovjek ili Bog u liku pravednosti svih otaca koji nisu znali da ljubav žene ljubav je vode koja ih umiva jestivošću ploda.« (Nesklad). Čemu uopće služi ideja grijeha ako ne oprisućenju odsutnog, utjelovljenju rastjelovljenog. Nježnost ljubavnoga govora mjeri se tananošću dodirivanja ljubljene pojave u njezinu bježnom rastakanju koje uzima predujam od bliske odsutnosti, te upravo zato stvara iluziju o nepotrošivosti ljubljenog — iluziju pisanja.

Tea Benčić Rimay dala je pjesmi u prozi tananost hipersenzibilnoga rukopisa koji treperi na crtovlju odsutnosti i gdje se grijeh, čega god bio on metafora, nadahnjuje nedovršenosti žudnje. Kao što vrijedi i obrat. Ako je istina da je »ova poezija nabijena erotizmom« (Dora Kinert Bučan), njega treba tražiti u konkretnom okružju i u graničnosti svakoga posjedovanja. »Nemiran dan iz bjeline podiže te, ta ljubav prejaka je za javu pa ti upija sve pore sna. Samo ja znam da je ona poput smrti, ta ljubav, što je više pokušavaš udaljiti, bliža je.« To je upravo ono što pjesnikinja želi reći kada kaže da je ljubav jača od jave i da tu Snagu dobiva od smrti. Smrt ne uskrisuje ljubav, ali daje poeziji (ljubavi) pravo pred životom, životu usprkos.