Komplementarnost i neodređenost bezbrojnih kombinacija

Komplementarnost i neodređenost bezbrojnih kombinacija

Sintagmama i konceptima posuđenim iz fizike, Fraynove siluete govore o temeljnoj ljudskosti

Pojedinačno djelovanje u kriznim situacijama uvijek je aktualna tema, ali posebno u današnjoj Hrvatskoj, jer se i sad, možda čak i više nego u jeku akcije, razmišlja o tankim granicama između humanizma i patriotizma. Dok se tim dilemama u nas bave Ivana Sajko i Mate Matišić, britanski dramatičar Michael Frayn u svojoj je drami Kopenhagen krenuo zaobilaznim putem. Komad napisan na samu kraju prošlog stoljeća, već ovjenčan brojnim priznanjima, domaćoj je publici do gostovanja Magnolia Theatrea bio poznat tek kao izdanje ArTresor naklade i u prijevodu Sonje Bašić. Riječ je o povijesnom sastanku dvojice tada možda i najvećih autoriteta za atomsku fiziku i njezinu primjenu, dansko-židovskog nobelovca Nielsa Bohra i njemačkoga, također nobelovca, Wernera Heisenberga u glavnom gradu Danske pod njemačkom okupacijom godine 1941. Razgovor u okružju ratne psihoze i poprilične sigurnosti da obje sukobljene strane grozničavo pokušavaju stvoriti novo oružje koristeći se njihovom znanošću, pokušaj je prisjećanja onoga što su obojica u ostatku života pokušali zaboraviti.

Historiografija i suvremenici, primjerice Ivan Supek, ne slažu se oko osnovne teme tog susreta: je li njemački kolega, na simboličnoj razini, od danskoga došao tražiti dopuštenje da učini ono što mu patriotizam nalaže i zaista pokuša za Hitlera proizvesti apsolutno oružje, ili je pak Heisenberg Bohru predložio da obojica, svaki na svojoj strani, pokušaju zaustaviti nuklearni program. Pitanja Ima li fizičar moralno pravo raditi na praktičnoj primjeni atomske energije? i Mora li pojedinac u ratu učiniti ono što je najbolje za njegovu zemlju?, naponska su polja nemjerljivo većega dramskog naboja od sama susreta dviju sjena iz prošlih vremena, koliko god te sjene bile vrhovi ljudske inteligencije i imaginacije.

Drama Copenhagen, koja u nebritanskoj maniri izbjegava svaku vrstu određenja inscenacije jer ju je autor, kako je nakon iznenađujućeg uspjeha tvrdio, napisao iz vlastite potrebe s eventualnom mišlju tek o radijskoj izvedbi, i ne pokušava odgovoriti na te dileme. Da bi dobio na dramatici, Frayn u razgovor uvodi i Bohrovu suprugu Margrethe, koja princip neodređenosti, na trenutke iz teorijske fizike preveden i u moralne norme, jednostavno poništava, barem kad je o ovoj drugoj razini riječ, i raspravu iz teorije spušta na konkretno. Pritom se autor koristi i biografskim činjenicama iz života obojice znanstvenika kako bi dokazao koliki je zapravo utjecaj čak i vrhunskoga teorijskog mišljenja na svakodnevni život, obiteljske sudbine u kojima, čak i u nobelovaca, postoji jednak broj sretnih i nesretnih slučajnosti, ili izbora. Tako, na primjer, Bohrovu promišljenost, sustavnost i suzdržanost suprotstavlja Heisenbergovoj mladosti, željom za uspjehom i znanjem, ali i brzopletošću. Povezivanje njih dvojice proteže se od odnosa učitelj-učenik do otac-sin, ali i papa-kardinal in pectore, pri čemu je bog, barem iz njihove perspektive, Einstein.

U priči se otkriva koliko su dosezi znanstvenika plod razgovora, heurističkog kao što je i ovaj imaginarni Fraynov, ali i da, paradoksalno, unatoč objavljenim radovima i nedvojbenom tehničkom napretku, ti dosezi u ljudskim odnosima ne donose nešto bitno novo. Sintagmama i konceptima posuđenim iz fizike, kao što su princip neodređenosti i komplementarnosti ili dvojnost definicija gdje ista stvar može, za potrebe modela, biti i čestica i val, Fraynove siluete govore o temeljnoj ljudskosti, i zapravo duboko ulaze upravo u pitanja teologije, filozofije, ali i morala. Ona se u konačnici pokazuju još zamršenijim od atomske fizike, ili fizike uopće, jer na osnovnoj razini, kako u jednom trenutku kaže Heisenberg, u matematici jedan i jedan daju imaju ipak tek jednoznačan zbroj, dok dva čovjeka daju bezbroj kombinacija.

Bez želje za povijesnom istinom, Frayn piše sa željom da shvati oba znanstvenika — jednog koji ipak jest, kao i Einstein onim čuvenim pismom Rooseveltu, pridonio proizvodnji i posljedičnoj uporabi atomske bombe i drugog, koji je na strani neprijatelja možda i zaustavio tu istu bombu te, kako je poslije pisao, nije ni posredno sudjelovao ni u čijoj smrti. Prema Jaspersovoj podjeli, Bohr bi snosio metafizičku, a Heisenberg i moralnu i političku krivnju, iako su obojica daleko od kaznene odgovornosti, kao i Wilhelmu Furtwängleru u Harwoodovu komadu Taking Sides ili Na čijoj strani.

Tako pojmovi komplementarnost i neodređenost, koji uz Einsteinovu relativnost tvore temelje suvremene znanosti, ne samo prirodne, u Michaela Frayna dobivaju vjerne pandane u likovima. Iako već s uspjehom igran na pozornicama kazališnih metropola, u Hrvatsku je tekst došao posredovanjem Magnolia Theatrea, kazališta na engleskom jeziku sa sjedištem u Münchenu, koji u redateljski intrigantnoj i producentski promišljenoj odluci gostuje u fakultetskim predavaonicama. U Zagrebu je gotovo savršeno prizorište pronađeno u amfiteatru Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije na Marulićevu trgu, gdje su ga u režiji Maureen Payne Hahner izveli Mansel David kao Bohr, Alison Sandford MacKenzie kao Margrethe i Matthew Grayson kao Heisenberg. Iako suočeni s dramskim funkcijama prije nego licima, uspjeli su im dodati i crtu životnosti, kojoj nenametljiva režija postavlja tek okvir. Nadahnuta posljednjim replikama, redateljica posvećuje predstavu našoj djeci, i fotografije povijesnih lica koja se u drami spominju gotovo neopazice zamjenjuje obiteljskim fotografijama izvođača, dajući tako osobni pečat postupku koji i nije više od postavljanja dramske situacije što se ponavlja. U sinusoidi između apstrakcije i zbilje, aproksimacija i činjenica te sjećanja i povijesti, Copenhagen Michaela Frayna, iako tek razgovor sjena, tako je dobio i sentimentalnu vezu sa sadašnjošću, jedinu koja mu je zapravo nedostajala.

Igor Ružić