JAMES JOYCE, PULA I KRUPNI OTPAD

JAMES JOYCE, PULA I KRUPNI OTPAD

U općoj euforiji oko ovogodišnjeg pulskoga Sajma knjiga, koji, kako se neprestance ponavlja, favorizira pisce a ne njihove nakladnike (poput drugih sajmova), čini se važnim zapisati jednu olako zaboravljenu činjenicu: danas, dok ovo pišem, 12. prosinca, navršile su se točno sto i dvije godine kako je u Puli James Joyce (Dublin 1882 – Zurich 1941) završio dvanaesto i trinaesto poglavlje svoje autobiografske proze A Portrait of the Artist as a Young Man.

Pula je, dakle, grad koji je s Joyceom ušao u povijest svjetske književnosti, dok je imao tek oko 36.000 stanovnika, a ne samo po tome što je autor, uz prve dojmove, zapisao i nekoliko ružnih rečenica o tom gradu. Zašto? Koga je danas uopće za to briga. Povijest, čini se, uvijek mora početi od nas. Sada i ovdje.

A nije nevažan, također zaboravljen, podatak da je u Puli Joyce radio i na svojim Dublincima te da je priču »Ilovača« završio 19. siječnja 1905. i poslao je bratu Stanislausu. »Irish Homestead« odbio ju je tada tiskati.

Na žalost, poglavlja prve verzije Portreta... završila su u vatri, dok je ostala spasila Nora Barnacle te su tiskana tek posthumno, odnosno 1944. pod naslovom Stephen the Hero.

Postoji, naravno, i bilješka o tome da je u ožujku iste godine nastavio pisati i sedamnaesto poglavlje Portreta... (Richard Ellmann). Navodi se također da bi Joyce ono što bi napisao uvijek davao Nori na čitanje ili bi joj sam čitao. A ona bi, kada ne bi razumjela ili pak ne bi bila zadovoljna pročitanim, tek prepisanim stranicama, kako također navodi Joyceov biograf Ellmann, upitala Joycea: »Hoće li se sav taj papir baciti?«.

Za ovu priliku želio sam provjeriti neke od tih navoda.

Krenuo sam pregledati »Giornaletto di Pola« od 31. listopada 1904., u kojem je objavljen oglas da James Joyce, dottore in filosofia, dolazi u ovaj grad kako bi na Berlitz školi podučavao engleski jezik.

Na žalost, naša Nacionalna i sveučilišna knjižnica ne posjeduje tu novinu, dok pulska ima tek kasnije godište. Naravno, pregledao sam onu tršćansku, a nisam se iznenadio da »Giornaletto di Pola« nalazim i na Cornell University Library u SAD-u.

Ali, među drugim brojnim podacima o Joyceu i Puli, još je jedna činjenica, za nas itekako važna i posve zanemarena, a koja jasno svjedoči da smo i prije (i u mnogo čemu) sa svijetom bili na Ti.

Naime, kada je Richard Ellmann pisao svoju knjigu James Joyce. Portret umjetnika, tiskanu 1959., već je i Joyceova proza Portret... u nas bila objavljena (1952). Na hrvatski jezik tu je prozu preveo Stanislav Šimić, ali pod naslovom Mladost umjetnika. Ellmannu je to bilo dobro poznato te je Šimića zamolio da stupi u kontakt s gospođicom Globočnik, koja je tada živjela u Zagrebu, što je on i učinio.

O Amaliji Globočnik gotovo nam ništa nije poznato osim da je bila pomoćnicom u vođenju Berlitz škole u Puli u doba kada su tamo živjeli i Joyceovi (inače, iako su od 1904. bili nerazdvojan par, Joyce je svoju vezu s Norom ozakonio tek 1931) pa su njezina sjećanja Ellmannu bila itekako važna.

Tako u svojoj knjizi Ellmann i navodi njezine dojmove: »Volila je Joyceove i često ih je posjećivala u njihovoj malešnoj sobi, gdje je Joyce obično sjedio na krevetu i pisao kad bi ona ulazila. Siromaštvo mladog para ju je žalostilo. Joyce nikada nije mijenjao odijelo, a Nora svoju haljinu. Jednom su od nje morali posuditi petrolej za lampu. U sobi nije bilo peći i u decembru je postalo svježe, a onda i hladno.

Nora je ipak bila gostoljubiva i, ako je bilo novaca, ona bi na Joyceovu želju radila engleske pudinge i pozivala prijatelje da ih zajedno pojedu.

Fräulein Globocnik je našla da je Joyce prijazan, ali zatvoren. Uglavnom je svoje osjećaje izražavao u preziru s kojim je govorio o svećenicima i u diskusijama o Irskoj prozvanoj ‘L´isola di santi e savi«. (Richard Ellmann James Joyce u Puli, »Riječka revija«, br. 2-3, Rijeka 1967).

Iz istog izvora prenosimo i dio zanimljiva pisma, što ga je, nakon proslave svoga rođendana 2. veljače, poslao svome bratu 7. veljače 1905.

7 Via Medolino

Pola, Austria

Dragi Stannie,

Tvoja karta kojom potvrđuješ primitak moje priče silno me je smirila. Očekujem opširni prikaz o njoj. Isto sam tako primio rođendanske čestitke od tebe, Charliea i tetke J – hvala. Drugog smo Nora, Eyers i Fräulein Globocnik i ja išli s malim parobrodom na otok Brioni (slavan po siru). Svaka i najmanja gozba je praznik u ovoj zemlji. (...).

Žao mi je što tragove do Amalije Globočnik i nekih pisanih dokumenata ili fotografija iz toga vremena i njihova druženja nisam uspio naći. Saznao sam samo to da je u Zagrebu živjela u Dežmanovom prolazu i da je umrla 21. studenoga 1966. i da je sahranjena na Mirogoju (grob br. 165).

Ostalo je otišlo u krupni otpad, što u nas nije rijetkost ni u mnogo važnijim slučajevima.

Poznato nam je, dakle, da je Joyce ružno govorio o svom novom prebivalištu. Ali, njegov opis »Morskog Sibira«, možemo shvatiti tek iz svjedočenja Amalije Globočnik, jer kasniji bolji dani došli su s toplom sobom i poboljšanim materijalnim uvjetima. Osim toga, biografi navode da je par u Pulu stigao tek s jednim koferom i to prljavoga rublja.

Vjerojatno je i to razlogom što mu slavenski narod u prvim dojmovima nije bio simpatičan, kao što tada piše svom bratu, ali se to, prema svjedočenju gospođice Globočnik, ne bi moglo i u konačnici potvrditi, a i već godinu dana kasnije u Trstu, zajedno s jednim Slavenom, odvjetnikom Nicolom Vidacovichem, koji je govorio sedam svjetskih jezika, Joyce se zdušno posvetio prevođenju na talijanski jezik.

»Davno jednom, u ona dobra stara vremena, išla krava mukulja ulicom, i ta krava mukulja što je išla ulicom susretne zgodna mališana koga su zvali mišić...«, glasi prva rečenica u Portretima, na koju su predugo čekali engleski čitatelji.

Zato, kada je riječ o mjestu kao sudbini (djela), još je i moguće razumjeti zašto je Joyce Pulu mogao izbrisati iz sjećanja, ali ipak svojim snovima nije mogao upravljati. Tako je natruhe slavenskoga ozračja unio i u svoju prozu Finneganovo bdijenje, što je i objavljena 1939. godine.

A i Radovan Ivšić, govoreći o svom djelu i nadrealizmu, bez dvoumljenja svjedoči: »Možda sam za nj dobio poticaje u Francuskoj, ali meni on nije došao preko Francuske, nego iz zagrebačke knjižare Breyer u Masarykovoj ulici, koja je imala svu stranu literaturu, koja je bila otvorena prema cijelome svijetu« (Radovan Ivšić: U nepovrat. Opet!, NZMH, Zagreb 2002., str. 75).

O tome, dakako, svjedoče i moja dva broja časopisa »Transition«, vjerojatno nekoć i kupljena u toj istoj knjižari, a u kojima je, pod naslovom Work in Progress, objavljeno Finneganovo bdijenje.

Važno je spomenuti da su sve do prvih prijevoda Joyceovih pjesama (Komorna muzika, prijevod Ivana Gorana Kovačića, »Savremenik«, br. 5, Zagreb 1940), hrvatski čitatelji Joycea čitali na engleskom jeziku.

O ulozi i značenju časopisa »Transition. An International Quarterly for Creative Experiment«, koji je izlazio od 1927–1938., u kojem je razdoblju objavljeno 27 brojeva u 15 svezaka (pisao je i Marko Ristić u svom Naknadnom dnevniku (»Forum«, br. 4–5, Zagreb 1964), a cjeloviti prikaz o značenju časopisa nalazim u knjizi Noela Rileya Fitcha pod naslovom Sylvia Beach and the Lost Generation (Norton, New York 1985). Navest ću samo nekoliko imena njegovih suradnika: uz Jamesa Joycea, tu se javljaju Gertrude Stein, Samuel Beckett, Ernest Hemingway, Dylan Thomas, Ezra Pound, zatim Pablo Picasso, Le Corbusier, Man Ray, Klee, Duchamp i Kandinsky.

Konačno, prva, spašena verzija Portreta… objavljena je godine 1944. pod naslovom Stephen the Hero, a sličnu sudbinu doživjela je i Isušena kaljuža Janka Polića Kamova, koja je na svoju prvu objavu morala čekati nekoliko sljedećih desetljeća.

Zanimljivo je da je konačna verzija Portreta umjetnika u mladosti tiskana 1916., a sam je Joyce zapisao da ju je počeo pisati u Dublinu 1904. te završio u Trstu 1914. godine. U međuvremenu, na tom putu, u sudbinu toga djela, umiješala se i nerijetko ispuštena Pula, koju barem mi ne bismo trebali zaboraviti.

Jer, danas, nekoliko dana prije sto i druge godišnjice od završetka dvanaestoga poglavlja Portreta... u Puli, u tom istom gradu, ponovno se na glas čita.

Među slušateljima više nema nezadovoljne Nore Barnacle, štoviše, oduševljene izjave pljušte na sve strane.

I dok strani, planetarno poznati, gosti: Claudio Magris, Umberto Eco i Orhan Pamuk, doručkuju i večeraju s publikom, naši se pisci, kao što izjavljuju, prvi put osjećaju poput pravih, uvaženih, književnika.

U zanosu oduševljenja nerijetko se uz imena gostiju naglašavalo da su, svi odreda, na naše tlo stupili prvi put. Očigledno smo, već po navici brisanja sjećanja svega onoga što nam u određenom trenutku ne odgovara ili, možda, neznanja (a ne znaš što je pogubnije) sva dosadašnja zagrebačka gostovanja Umberta Eca, zajedno s ostavštinom Amalije Globočnik, i ponovno bacili kao krupni otpad.

Ivan Berislav Vodopija