Između pustolovine i hazarda

Između pustolovine i hazarda

Žalosno je da Split nema šanse vidjeti što se događa u Zagrebu ili Rijeci. Ponekad mi se čini, i ne samo meni, da živimo u različitim državama

U HNK u Varaždinu 12. prosinca prvi je put izveden Ščelkunčik P. I. Čajkovskog, prava adventska predstava, baletna bajka o snu božićne noći. Riječ je o nadahnutoj ideji i suradnji Splitskoga baleta Almire Osmanović i intendantice HNK Jasne Jakovljević, koja je tako počastivši sugrađane proslavila prvi rođendan u Varaždinu. Naime uz Splitski balet i koreografiju koju je prema Orlikowskom postavila Božica Lisak, nastupila su djeca, četrdesetak malih polaznika Udruge klasičnog baleta Vindija Varaždin pod vodstvom Vlaste Rittig i dvanaest polaznica Plesnog studija Vindi Varaždin Davorke Ćorko Rodeš. Rijetko uspješan projekt izazvao je veliko uzbuđenje u gradu te nepodijeljeno veselje i oduševljenje publike. Repriza je izvedena 13. u Varaždinu i 14. prosinca u Čakovcu, a svi se nadaju nekom sličnom pothvatu u budućnosti.

S tim povodom nakratko sam razgovarala s Almirom Osmanović, neumornom u dobrim idejama i njihovoj provedbi. Osim toga, općenito se ne mogu i ne smiju preskočiti uspjesi Baleta u Splitu i njegova silna aktivnost i prisutnost u kulturnim događanjima, ne u smislu konkurencije Zagrebačkom nego kao promišljen način funkcioniranja mnogo manje plesne zajednice, u manjoj sredini.

Prije preuzimanja Splitskog baleta osam godina vodili ste Balet HNK u Zagrebu. Koja je razlika u vođenju glavnog nacionalnog ansambla i maloga, vjerojatno fleksibilnijeg baleta?

— Razlika je i nikakva i velika. Nikakva zato, jer sam se opet našla u situaciji bez primjerene financijske potpore, baš kao i u teško vrijeme 1994, kada sam preuzela ravnateljstvo Zagrebačkog baleta, a velika jer je to ipak dva puta manji ansambl pa je komunikacija među nama izravnija, brža, prisnija. Približno onakva kakvu sam željela ostvariti u Zagrebu, a nije mi uspjelo upravo zbog prevelika broja ljudi te različitih interesa među njima. Čini se da me ta teška i zamršena zagrebačka situacija i vječna borba dobro očvrsnula jer, tek sada to vidim(!), Balet u Splitu kakav sam preuzela mogla je preuzeti samo osoba koja je dobro ispekla zanat. Naime, u tom trenutku ljudi su bili apatični, nezainteresirani, nezadovoljni, na rubu neljubaznosti, i trebalo je uporabiti različite vještine i maksimalnu energiju da ih se pokrene. Ne samo plesače nego i cijeli pogon oko njih. S intendantom Milanom Štrljićem potpisujem ugovor na godinu dana te gotovo ne mogu vjerovati da već petu sezonu radim u Splitu. Danas je situacija u Splitskom baletu uistinu drukčija. Nije bilo nimalo lako, ali se, kao i uvijek nakon teška rada, vide i rezultati, koji su velik poticaj za požrtvovne plesače i, jasno, za mene.

Program Splitskog baleta vješto i kvalitetno balansira između klasičnoga baletnog repertoara i modernog plesnog kazališta, a uključuje i premijere, gostovanja i iznimno zanimljive goste tijekom Splitskog ljeta?

— S obzirom da sam bila balerina na kreiranje repertoarne politike ponajprije gledam iz te vizure. Jasno, nikada ne zaboravljam publiku zbog koje, uostalom, i radimo. Obožavala sam plesati zahtjevne uloge u klasičnim baletima, gdje sam se mogla nadmetati sama sa sobom i vlastitom izdržljivošću, ali isto tako i s drugima. No oduvijek sam se voljela upuštati i u posve drukčije, različite scenske pustolovine. To je i plesačima mnogo zanimljivije, dobivaju šansu pokazati sve svoje vještine i talente, koji inače mogu ostati neotkriveni. Mnogi plesači nevidljivi u klasičnom baletu u modernom bi pokazali veliko umijeće. I obrnuto: neki sjajni klasičari nikako se nisu mogli snaći u modernom plesu. Svatko dobiva šansu, ansambl dobiva na kvaliteti, a publika može uživati u različitim predstavama. Prošle sezone prvi smo put izveli cjelovito Labuđe jezero u Splitu. Bio je to uistinu golem uspjeh i gledalište je stalno rasprodano. Mnogi su mislili da je to i kraj nizanja uspjeha u Splitu, a onda je došlo ljeto i Magnum Ramija Beera. Predstava koja nema veze s klasičnim baletom, drukčija je i od mnogih modernih baleta, ali sjajnom koreografijom i izvedbom osvojila je i publiku i kritiku te dobila nagradu Judita – priznanje kao najbolja predstava 52. splitskog ljeta. Inače, za realizaciju Magnuma sama sam morala namaknuti dio novca te mi je to bila dodatna i ne baš laka djelatnost: hodati okolo, kucati na vrata potencijalnih ljubitelja plesa i pokušati ih uvjeriti da je to za opće dobro, a, kao što je poznato, rijetki prepoznaju ono što je za opće, a ne samo za njihovo osobno dobro. Znala sam da će Magnum biti sjajan pa mi nije bilo teško prositi novac… Tu sam zapravo hazarder: uložim sve što imam, ponekad i ono što nemam, pa što bude! Na kraju, kad uspije, sve muke zaboravljam i krećem iz početka, u nove pustolovine. Jedna takva pustolovina bilo je pokretanje koreografske radionice, gdje su svoje koreografske živote započeli i Mark Boldin i Barbara Novković i Staša Zurovac. Zurovac je danas uspješan koreograf i ravnatelj Baleta u Rijeci, a u Splitu je koreografirao čak dva naslova.

Kao što sam rekla, Splitski balet brojčano je manji, pa je lakše organizirati gostovanja, bili smo u Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj, Latviji i Izraelu. Nedavno smo se vratili s vrlo uspješne turneje na Siciliji. Plesali smo Don Quijotea, a dvije naslovne uloge plesali su prvaci Londonskoga baleta. Gostovanja su iznimno važna za svaki ansambl, ne samo plesni. Na nekoj ste vrsti nove provjere, jer vas gledaju druge oči, a ako se ne miče iz vlastite kuće, čovjek polako i zatupi.

Sljedeći repertoarni potezi? I dalja mogućnost suradnje s ostalim hrvatskim kazalištima?

— Dugo sam razmišljala što sljedeće napraviti da bi bilo zanimljivo i novo za sve, i za plesače i za publiku, a da se sve uklopi u predviđeni troškovnik za ovu sezonu. Imam sreće da sam ruski đak te sam uspjela doći do glasovitoga ruskog koreografa Genriha Majorova, koji je prije trideset godina na sceni Boljšoj teatra vrlo uspješno postavio balet Cipollino, koji do današnjega dana igra na toj slavnoj pozornici. Nedavno sam ga i ja gledala upravo na toj sceni u Moskvi, uvjerivši se u svu ljepotu glazbe i koreografije. To je prekrasna bajka Giannija Roddarija, koju je uglazbio Karen Hačaturijan. Balet je namijenjen svim uzrastima, a na poseban način najmlađima. Sigurna sam da će djeca nakon odgledane predstave opet poželjeti doći u kazalište baš kao i nakon Ščelkunčika. Na taj se način odgaja i buduća publika, do koje je sve teže doći zbog svakodnevnoga bombardiranja loših televizijskih programa, koji kao da imaju jednu jedinu svrhu: zatupiti čovjeka i od njega napraviti ovisnika. Djeca su naša stvarna budućnost, na njih moramo misliti ugrađujući duhovnu dimenziju u njihovo odrastanje, bez koje je život besmislen.

U lipnju 2007. trebali bismo, u suradnji s Mirnom Žagar i Irenom Pasarić, gostovati s Magnumom na Tjednu suvremenoga plesa u Zagrebu. Mislim da je suradnja s ostalim hrvatskim kazalištima nikakva i da bi Ministarstvo kulture trebalo ustrajavati na izmjenama predstava nacionalnih kuća, kako dramskih, tako i opernih i baletnih. Žalosno je da Split nema šanse vidjeti što se događa u Zagrebu ili Rijeci. Ponekad mi se čini, i ne samo meni, da živimo u različitim državama, što nije lijepo. Inače, s dolaskom Irene Pasarić na mjesto ravnateljice Baleta HNK u Zagrebu, izmjena gostovanja naših ansambala mnogo je izvjesnija nego dosad, ali, kao što rekoh, bez Ministarstva i njihove pomoći, to neće biti moguće izvesti.

U petak, 15. prosinca, imali ste nastupno predavanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu za titulu docenta scenskoga pokreta na studiju glume?

— Prošle godine ponovno je, zaslugom Milana Štrljića, pokrenut studij glume u Splitu, a ja sam prihvatila ponudu za vođenje scenskoga pokreta. Zahvaljujući Ivici Boban, prihvatila sam taj meni nov izazov. Tema moga predavanja bila je primjena klasičnoga baleta i metode pilates na studiju glume, a kao dio predavanja pokazala sam i snimke prošlogodišnjega rada sa studentima prve godine glume u Splitu. To je vrlo zanimljiv i odgovoran posao, koji bih, kad jednom više ne budem ravnala baletom, voljela raditi.

Razgovarala Maja Đurinović