IVICA U NAJBOLJIM GODINAMA

IVICA U NAJBOLJIM GODINAMA

Ivica Prtenjača, Dobro je, lijepo je, Profil, Zagreb, 2006.

Smatra se samorazumljivim da pjesnici nakon nekoga vremena počnu pisati prozu. Nešto rjeđe, doduše, i prozni pisci odlučuju se za izlet u stihove. No, u obama slučajevima jedna od tih književnih formi najčešće izvuče deblji kraj. Čak i u svjetskim razmjerima, malo je suvremenih pisaca koji su se uspijevali dobro nositi s razlikama u pristupu proznom i pjesničkom materijalu. Jedan od njih svakako je bio i Charles Bukowski koji je, iako poznatiji po svojoj (provokativnoj) prozi, pisao možda čak i dojmljiviju, izvrsnu poeziju. Teško da dosadašnji opus Ivice Prtenjače ima mnogo dodirnih točaka s onim Bukowskog, no uz hrabar odgovor na izazov proze u njegovu prvom romanu Dobro je, lijepo je možda ćemo Prtenjaču, zajedno s Bukowskim, moći svrstati među one rijetke, velike i svestrane književnike koji jednako uspješno nižu i stihove i rečenice.

Suočen s dvjema mogućnostima koje stoje pred piscem koji se upušta u neka nova književna iskušenja, Prtenjača je odabrao onu izazovniju, ali i mudriju opciju. Dakle, umjesto drugačijeg i novog pristupa, stila i tematike kojima bi se što je više moguće odmaknuo od pjesničkoga dijela svojeg pisanja ostavivši si dosta prostora za eventualne greške, Prtenjača je prvi roman odlučio utemeljiti upravo na svemu onome što je najviše obilježavalo i njegovu poeziju. S obzirom da u svom poetskom opusu, dakle, nije bježao od autobiografskoga, Prtenjača se i u ovom svom romanu odlučio za sličan autoanalitički pristup. Glavni junak romana tako je Prtenjačin imenjak, pisac i mladić u najboljim godinama, koji je iz Rijeke stigao u Zagreb u potrazi za poslom. Uz malo sreće, autorov Ivica uskoro nalazi podstanarski stan, zapošljava se u knjižari u središtu grada, a čini se da bi možda mogao osvojiti i neku od brojnih privlačnih žena kojima je na radnom mjestu okružen — od oštre šefice Danijele do samozatajne Iris ili tajnovite Mirne. Međutim, iako mu je naizgled dobro krenulo, Ivica i dalje ne uspijeva riješiti svoj najveći problem u novom i nepoznatom gradu — osamljenost. Ipak, zadržavajući prirođeni optimizam, Ivica stalno iznova pokušava pronaći razloge i načine da se hrabro suoči sa svakim novim osamljenim danom. Pritom mu sve više pomaže i susjeda srednjoškolka koja, osim što je maloljetna, ima i dečka, no ništa od toga ne sprečava Ivicu da pokuša osvojiti njezino srce. Ne forsirajući osobit ili složen zaplet, Prtenjača u dvadeset i jednom kratkom poglavlju romana izmjenjuje živopisne epizode Ivičine malodušnosti i obnovljena životnog optimizma, a čini se da optimizam ipak pobjeđuje.

Odlučivši se u prvencu za manje čvrstu proznu formu nešto slobodnije povezanih poglavlja, Prtenjača je uspio ostvariti veću dinamičnost pripovijedanja, a, zbog manje opterećenosti formom, uspio se i u većoj mjeri usredotočiti na sam sadržaj i stil romana. Već spomenut autobiografski element zasigurno je pomogao da roman posjeduje iznimnu uvjerljivost priče kojom je opisan isječak iz života koji obuhvaća mnogo više od onog očitog, dakle, nekoliko zimskih mjeseci jednoga zagrebačkog podstanara, a velik dio te uvjerljivosti leži i u samu Prtenjačinu junaku. Za razliku od pokušaja brojnih domaćih pisaca da svojim ogorčenim, opakim, rezigniranim ili cool junacima razočaranima u život zaintrigiraju čitatelja, Prtenjača ovdje donosi lik koji se ne srami nekih ne baš laskavih ispada, patetike, slabosti i autoironije i koji je, baš zbog toga, mnogo bliži čitateljima nego bilo koji od lažnih domaćih coolera. Zanimljivo je da je pritom Ivica također veći romantičar od svojih ženskih kolegica iz romana, koje su baš sve redom prilično sigurne, odlučne i dominantne osobe. Možda malo i previše. Nažalost, kratkoća romana spriječila je Prtenjaču da, nakon što je naznačio neke njihove potencijale, malo ozbiljnije razvije i Ivicu i ostale likove. No, ovaj roman ni nema ambicije biti velika studija karaktera. Sa stilske strane, pak, Prtenjača ponovno nije mogao (a vjerojatno ni želio) pobjeći od svoje pjesničke pozadine. Velik dio njegovih rečenica, tako, jednostavno klizi, one se nadovezuju ritmično jedna na drugu, poput stihova, a neke od slika kao da su ukradene iz pjesme te vrlo vješto uklopljene u obične rečenice, zbog čega je njihov efekt još i snažniji. No, ni Prtenjačini dijalozi, s kojima bi pjesnici trebali imati najviše problema, ne doimaju se umjetno ili nespretno, tek povremeno pomalo patetično. Međutim, i ta mala patetika dio je šarma romana. No, osnovni prevladavajući dojam koji ostaje nakon pročitana romana jest optimizam kakav kronično nedostaje u hrvatskoj prozi. Iako ono Ivičino posljednje ...dobro je, lijepo je... dijelom ipak zvuči pomalo tužno, njegova želja da s nadom gleda na dane koji dolaze gotovo je zarazna.

S obzirom na izbor sličnoga pristupa prozi, kao i poetskom dijelu svog opusa, Prtenjača se definitivno odlučio za opciju u kojoj su mogućnosti manevriranja mnogo manje, a čitateljsko–kritičarska očekivanja mnogo veća. S druge, pak, strane, možda se u tom slučaju bilo lakše osloniti na neke već dokazane adute. Uzevši sve to u obzir, čini se da je Prtenjača ipak donio dobru odluku. Naime, sve ono autobiografsko i poetsko Prtenjača je u Dobro je, lijepo je iskoristio u najboljem mogućem smislu — od uvjerljivosti junaka do izvanredno laka i nenametljiva stila. Jasno, iznimno visoke kriterije postavljene već na samu početku nemoguće je stalno i u potpunosti ispunjavati sve vrijeme pa roman ima i nešto lošijih dijelova. No zato se onih nekoliko doista vrhunski ispisanih poglavlja, lijepih i tužnih, punih dobrote, može čitati neprestano iznova, bez ikakve opasnosti da vam uskoro dosade. Prtenjača je, tako, na najboljem putu da svojim već dokazano odličnim stihovima sada pridruži i neke zaista izvrsne rečenice.

Jelena Gluhak