Igračke pod borom

Igračke pod borom

Kako je ovaj prosinac počeo, čini se da će nam već ovaj Božić (i svi idući) biti sve sličniji onima u Australiji: ljudi će se kupati u moru i luftati u kratkim rukavima. Ne znam kako ti naši antipodi ne poginu od vrućine pod onim crveno-bijelim cifl-kapama, koje su prošle kroz metamorfoze od biskupske mitre sv. Nikole do glavopokrivala onoga debeljka koji nam — za sretan Božić — namiguje i šeretski nazdravlja flašom Coca cole (ona ga je kao lik davno i lansirala). Dakle, dolazi nam još jedan Božić. On se sve više utapa u onome što danas — poučeni reklamnim materijalima kojima nas zasipaju sve agresivniji trgovački lanci — zovemo vrijeme darivanja. Najveći su daroprimci, naravno, djeca. I dok jedna žele igračke koje nikada neće dobiti, druga ne stignu što ni poželjeti, a već dobivaju sve. Uobičajena raspodjela otkako je svijeta i vijeka.

Igračke su predmeti namijenjeni djeci za igru. Ima ih raznih. Primjerenih i neprimjerenih, no njihova »prođa« na tržištu ne ovisi o njihovu »obličju i ljepoti«, nego o onome što puk traži i kupuje. Ako želite ružne plastične puške, pištolje, mitraljeze, bodeže i noževe, evo vam ih! Dok ima nepametnih roditelja koji to svojoj djeci kupuju, plastičari će štancati taj »bofl« (njem. Bavel, Bovel, austrijski Pofel, otpaci; nekvalitetna roba). Premda je riječ igra još u stsl. vrijeme značila i zabavu i ples (i zabavu s plesom), jer izvire iz ie. korijena a xig, što znači micati se, sunuti, u svakom slučaju temperamentno se kretati, svi znamo da igre mogu biti i vrlo statične. U nekoj životnoj dobi više će nam odgovarati dinamična, skupna igra s mnogo trčanja, a u drugoj opet mirna, sjedilačka, s mnogo zamišljanja i maštanja. I za jednu i za drugu dva su rekvizita izvrsna — lopta i lutka.

Mislim da nema zdrava djeteta koje ne voli loptu. Već i oni koji su tek prohodali guraju i sebe i loptu nesigurnim koracima po livadi. Lopta je idealna za igru na otvorenom, a i upućuje djecu da se igraju s drugom djecom — dakle, ona je i sredstvo socijalizacije. Budući da je i sportski rekvizit, lopta nekomu može biti i životni poziv ako se profesionalno opredijeli za nogomet, rukomet, odbojku, košarku, vaterpolo, tenis, stolni tenis ... Taj predmet od plastike, gume, celuloida i sl., ispunjen zrakom, ima oblik kugle, pa se i Zemljina kugla katkada zove loptom. A zašto se lopta zove baš tako, lopta? Kad tražite njezino podrijetlo, rječnici će vas uputiti ni manje ni više nego na lopatu. Teško ćemo uspostaviti vezu između okrugle, skakutave lopte i plosnate lopate te pronaći među njima ikakvu sličnost. To je zato što se u hrvatskom nije sačuvala riječ lapa u značenju palac, šapa, dlan, dok u nekim drugim slavenskim jezicima jest (slovenski, poljski, ruski). U ruskom je loptá zapravo palica za udaranje lopte, a to — kao i dlan — već jest plosnato. Hvatanje lopte i vraćanje drugom igraču uključivalo je u prvom redu ruku, a kasnije je (npr. u nogometu) ona mogla biti zamijenjena nogom i glavom. U Dalmaciji lopti kažu balun, u čemu se lako prepoznaje tal. ballone, od balla, kugla. Naravno da je drugi krak imenice ballone dao balon (njem. Ballon, fr. ballon, engl. balloon), što znači mnogo više od igračke ili ukrasa punjena zrakom ili helijem (npr. pokusni balon, novinski članak ili vijest koja treba ispitati javno mišljenje o nekom predmetu, spremnik za držanje plinova pod pritiskom, okruglu staklenu bocu od 50 do 100 litara), a protegnuo se sve do balonske svile, materijala od kojega se izrađuju kišni ogrtači, baloneri.

Lutke su tradicionalno igračke za djevojčice. Valjda da već od malih nogu nauče voditi brigu o drugima — hraniti ih, presvlačiti, prati, kuhati, uspavljivati, pjevati, tetošiti, razgovarati (i kad sugovornik ne odgovara). Budući da se daruju već vrlo malim djevojčicama, ne začuđuje njihovo dječje reduplicirano ime — bebe. Pa kako se za lijepo dijete kaže da je »prava lutka«, tako se i za vrlo malo dijete razgovorno kaže da je beba, bebica. U božićnom ozračju preletjet ću ona značenja koja se odnose na odrasle lutke (osobe kojima drugi upravljaju, ljepuškaste, a šupljoglave, mlade žene). Nipošto neću pak preskočiti važan rekvizit u bakinoj kući, krojačku lutku ili pupu (njem. Puppe), na kojoj su moje tete isprobale tolike odjevne predmete prije nego što su ih nataknule na svoje mušterije, a na kojoj se godinama isprobavala i sva moja garderoba. Nezaboravno mi je ostalo i kazalište lutaka, koje je potom potaknulo igru »kazališta« i kod kuće. Nije trebalo više od konopca za rublje, preko njega prebačene »konjske deke« (to je ona siva, gruba, vojnička, s meandrom kao obrubom), mlađe djece (publika) i naših omiljenih lutaka — glavnih glumica. »Prava« lutka s porculanskom glavom, kosom i sjajnim očima ili ona od kaučuka (moja Elza imala je na stražnjoj strani vrata izbočenu malu kornjaču, znak proizvođača, a ja sam mislila da sam sigurno bolesna kad to nemam) bila je nakon II. svjetskog rata rijetkost, no svrsi su jednako dobro poslužile i sve one krpenjače »iz kućne radinosti«. A zašto se lutka zove baš tako, lutka? Zanimljivo, po prvom materijalu od kojega je bila načinjena, a to je bilo liko (prasl. *lo¸tbm ). Danas je već i riječ liko rijetka; to je onaj žilavi, vlaknasti sloj s nutarnje strane kore brijesta, lipe ili vrbe koji služi u pletarstvu. Potječe od ie. baze *lexuH-, što znači rezati, odvajati, lučiti. Lutka je najprije značila figuru načinjenu od lika. Potom su liko zamijenili drugi materijali, no naziv lutka sačuvao je onaj prvi, već zaboravljeni.