Hrvatski Borat

Hrvatski Borat

Vrsna žurnalista, majstora u otkrivanju zanimljivih ljudskih priča, koji je i naizgled najneznatnijega sugovornika sposoban prometnuti u televizijsku osobu dana.

Nakon što je proteklih godina serijale Idemo na Zapad i Idemo u Europu nacionalna dalekovidnica emitirala u ne osobito atraktivnim ni gledanim ljetnim terminima, urednici s Prisavlja konačno su se, napokon shvativši koliko atraktivan materijal imaju u rukama, dosjetili projekt iskusna svjetskog putnika Gorana Milića izmjestiti iz sezone kiselih krastavaca i dati mu dostojniji tretman. Goran je pak ovoga ljeta odlučio skoknuti preko bare i HTV-ovoj publici pokušati približiti sav sjaj i bijedu Amerike, da ne kažem Hollywooda.

Zatekavši se u Novom svijetu, Milić se svakako nije našao na brisanom prostoru. Naprotiv, nekadašnji američki dopisnik JRT-a, diplomirani pravnik, sin diplomata i fakultetski profesor TV-novinarstva koji je tijekom duge i bogate novinarske karijere razgovarao s više od trideset svjetskih državnika (izdvajaju se američki predsjednici Jimmy Carter i George Bush), odlaskom u Ameriku nakon dvadeset se godina vratio na mjesto zločina. Autor ovih redaka još pamti Milićeve priloge u dokumentarnom serijalu Od stranog dopisnika, koji su nižepotpisanog, u to doba klinca, subotom navečer prikivale pred mali ekran. Tadašnjim socijalističkim trudbenicima i udarnicima, ali podjednako i odnarođenoj inteligenciji, Milić je ležerno, nepretenciozno i s duhovitim odmakom otkrivao zabranjeno voće truloga kapitalizma, i sam poput gledatelja očaran Velikom jabukom, vjetrovitim Chicagom, Grand Canyonom i ostalim mitskim mjestima americane. Srećom, očaranosti nije nestalo ni nakon puna dva desetljeća. Tijekom gotovo dvomjesečnog putovanja uzduž i poprijeko Sjedinjenih Država, svojevrsni hrvatski Borat znatiželjno je i širom otvorenih očiju bilježio privlačno lice, ali i nerijetko odbojno naličje američkog sna, jasno dajući do znanja da se nekad idealizirane predodžbe o deklarativno najtolerantnijoj i najdemokratičnijoj zemlji neslućenih mogućnosti često razbijaju o hridi stvarnoga života, oblikovana u skladu s nemilosrdnim zakonitostima krupnoga kapitala i dnevnopolitičkom pragmom ujaka Sama. Gutajući kilometre autoceste 66, špartajući pustinjama Nevade i Arizone, posjećujući IBM i Coca-Colu, derući potplate na asfaltu Bronxa, Los Angelesa, Pittsburgha i Washingtona, dočaravajući nimalo zavidnu svakodnevicu potomaka nekad ponosnih Indijanaca te razgovarajući s brojnim anonimnim lobistima, nižerangiranim političarima i novinarima, ali i konobarima, radnicima na benzinskim postajama ili slučajnim prolaznicima, Milić gledateljima plastično predočava krvnu sliku društva u kojem je politička korektnost često tek floskula i wishful thinking, koje sa stvarnim stanjem stvari nerijetko ima malo dodirnih točaka. Gdjekad na najneočekivanijim mjestima pronalazeći u korov obrasle hrvatske katoličke župe, grobove i potomke iseljenika koji su tjerani peronosporom, zlodusima komunizma ili jednostavnom željom za boljim životom kretali stopama Kristofora Kolumba, Milić efektno zaokružuje sliku o američkom melting potu, loncu u kojem osobne, regionalne i nacionalne značajke ubrzano gube bitku pred sve bezličnijim i uniformiranijim amerikanizmom.

Tuzemni osporavatelji Gorana Milića, elokventna voditelja odveć neformalna nedjeljnog Dnevnika i kadikad nepotrebno estradizirana političkog magazina Brisani prostor, u nedostatke toga novinarskog lisca ubrajaju glodurovski položaj na Televiziji Beograd tijekom druge polovice osamdesetih, jutelovsku prošlost i nedovoljno brzo prestrojavanje u nacionalne ešalone početkom devedesetih. No, to su zanemarivi ideološki i prigovori ad hominem na rad vrsna žurnalista, majstora u otkrivanju zanimljivih ljudskih priča, koji je i naizgled najneznatnijega sugovornika sposoban prometnuti u televizijsku osobu dana.

Ukratko, što je više kleveta i laži, Goran nam je Milić draži!

Josip Grozdanić