Glazba iz barbarskih davnina

Glazba iz barbarskih davnina

Oni koji su film povremeno i slušali, a ne samo gledali (a takvih je mnogo, jer je Conanova glazba iznimno snažna) mogli su shvatiti važnost Poledourisove partiture i njezin prinos uspjehu filma. Zbog orkestralne i zborske epike, ritamskog efekta starosti, bogate melodike i sličnosti srednjovjekovnim uzorima, a unatoč ponekim nespretnostima, Poledourisova je glazba preuzela ulogu pripovjedača

Od djetinjstva pišem glazbu uz pomoć olovke, papira i glasovira marke Steinway. Jedino na taj način osjećam da sam povezan s glazbom. Pokušao sam skladati glazbu uz pomoć računala, ali to je bio potpuni promašaj. Neprestano se uvjeravam da bi skladati uz pomoć računala bilo mnogo brže, lakše i zabavnije, ali to mi ništa ne pomaže. Jednostavno moram biti tjelesno povezan s materijalom na kojem radim.

Basil Poledouris

Basil Poledouris preminuo je 8. studenog 2006. u Los Angelesu. Skladao je za brojne akcijske filmove (Robocop, Velika srijeda, Lov na Crveni oktobar, Free Willy itd.), ali se njegovo ime najčešće veže uz partituru filma Conan redatelja Johna Miliusa. Ovaj članak posvećujem tom velikom filmskom skladatelju.

Priča o Conanu Simerijancu, niknula iz pera Roberta E. Howarda, zbog velike je popularnosti najprije pretočena u strip (otkupila ju je strip-kompanija Marvel), a prema njoj je 1982. nastao film. Conan (izvorni naslov filma je Conan, the Barbarian) redatelja Johna Miliusa dobio je brojne poklonike među gledateljima (pozornost je osobito privukla prva uloga višestrukoga prvaka u body buildingu, Arnolda Schwarzeneggera). Zanimljivo je i to da je film, unatoč šund-sadržaju, dobio dobre kritike. Kritičari su uočili da je Milius nadišao roman i stripovski uzor, a neki su isticali da je za to, između ostaloga, zaslužna glazba tada relativno nepoznata Basila Poledourisa. (Leonard Maltin napisao je da su »superiorna produkcija Rona Cobba i rezonantna partitura Basila Poledourisa učinili film daleko superiornijim od brojnih drugorazrednih imitacija Howardova predloška«.)

Tajna uspjeha Poledourisove glazbe za Conana leži na jednostavnim temeljima. Skladatelj je slijedio ustaljene holivudske predloške, koje je potencirao muklim ritmom i pozornom orkestracijom. Time je stvarao osjećaj za vrijeme (»prije nego što je Atlantida nestala u oceanu i prije nego su došli Arijevi sinovi«), ali i oživljavao legendu koja se prenosila s koljena na koljeno (film započinje offom naratora koji je, kako će se kasnije vidjeti, jedan od sudionika radnje). Otuda duboki praritam velikih bubnjeva na početku i otuda dramatska glavna tema koja je skladana kao da je niknula iz iskonskoga ritamskog temelja (osim što je govorila o nepobjedivom Conanu, dramatska je tema davala poseban ton uvodnom prikazu kovanja mača – metaforičkom pokazivanju tajne čelika, koja će imati važnu ulogu u priči).

Dramatska snaga jedne teme u svim glazbenim vrstama traži suprotnost, a Poledouris ju je ponudio hvatajući kadar ženske glave u filmskoj špici. Odnos dramatske i lirske teme vrlo brzo poprima značenje suprotnosti koje se privlače. Unatoč kontrastu ugođaja, melodije dviju tema zapravo su srodne. Tako je u lirskoj temi, koju donose gudači, moguće prepoznati širinu i dostojanstvo dramatske teme, koju izvode limeni puhači. Nije teško zaključiti da su barbarin Conan i kraljica lopova Valerija istoga kova. Poledouris je glazbom oblikovao tip likova koji će naraštajima biti uzor: unatoč eksplicitnim prikazima nasilja (koje u filmu od osamdesetih sve više uzima maha), crta između muškog i ženskog, ali i dobra i zla jasno je povučena.

Uz muški i ženski lik te odvratnu pojavu Thulsa Dooma (James Earl Jones glumi vojskovođu koji se bavi crnom magijom i potpuno je neosjetljiv na ljudsku patnju), u priču je uveden sporedni i možda najčovječniji lik – mongolski vragolan Subotai (Gerry Lopez). Subotai je sitni lopov kojega Conan nevoljko spašava, no on će se pridružiti Conanovu osvetničkom pohodu te pridonijeti njegovoj konačnoj pobjedi. Razlike između maloga Mongola i mišićavoga barbarina velike su, pa njihovo neslaganje rezultira komično-ozbiljnim situacijama. Tako primjerice, prve zajedničke večeri Conan i Subotai raspravljaju o bogovima. Conan hvali boga Croma, koji je njegovu narodu prenio tajnu čelika. No Conanov bog živi na zemlji, pa Subotai s uvjerenjem tvrdi da su njegovi bogovi, četiri vjetra, daleko moćniji od Conanova.

Verbalno nadmetanje diskretno prati glazba nastojeći stvoriti lak dojam neobvezna čavrljanja, ali i dodatno potvrditi vrijeme koje je toliko staro da ga se ljudi i ne sjećaju. Poledouris to čini oponašanjem staroga srednjovjekovnog plesa. Glazbala su def, triangl, harfa i puhači. Ples je skladan u strofnoj formi (neprestano se ponavlja ista melodija) i u trodobnoj mjeri, što upućuje na bliskost trubadurskoj pjesmi, iz koje su niknule mnoge srednjovjekovne instrumentalne forme. Poledourisu je uzor mogao biti živahni ples saltarello. Ipak, tempo je spor, a ne brži kao što bi bio u saltarellu (saltarello je neka vrsta poskočice), pa je efekt dvojak: s jedne se strane opisuje vrijeme pa čak i mjesto, a s druge se strane neobveznom razgovoru pridaje osjećaj komične ozbiljnosti – jer metafizički sadržaj potpuno nadmašuje mogućnosti razmišljanja i izražavanja jednog ratnika i jednog lopova.

Sljedeća scena, u kojoj Conan i Subotai putuju te trčeći stižu do grada, pružila je skladatelju mogućnost da popravi odnos prema tempu, pa živahni ritam udaraljki u skicu saltarella prenosi trčanje protagonista. No Poledouris je također poželio ocrtati širinu prostora koji su Conan i Subotai prešli. Zato melodiju ne izvode puhači kao u prethodnom prizoru, nego gudači, čime je ponovno poljuljan osjećaj za izvornost (boja suvremenih puhačkih instrumenata sličnija je boji srednjovjekovnih puhača, nego je boja suvremenih gudačkih instrumenata – osim toga, saltarello je izvodio puhač – flautist). Opet je funkcija glazbe dvostruka, vezana uz promatranje prizora (blizu – Conan i Subotai trče; daleko – prostranstvo, priroda).

Mnogo je primjera u kojima se čuje da Poledouris razmišlja o svim elementima filmskih prizora te da ih nastoji pretočiti u glazbu. Njegova glazba za Conana zvuči staro, čak autentično, a istodobno se uklapa u tradicionalni holivudski koncept orkestralne filmske glazbe. Taj je koncept početkom osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća s jedne strane bio zastario: mnogi su radije upotrebljavali popularni sintesajzer ili filmove ispunjavali rockom, popom i popularnim pjesmama (unatoč tomu što taj glazbeni žanr ne bi odgovarao mitološkom sadržaju Conana, ne bi iznenadilo ni takvo glazbeno rješenje jer ga nalazimo i u filmovima kao što su Žena-sokol Richarda Donnera i američka verzija Legende Ridleya Scotta, oba iz 1985). S druge strane, Poledourisov je koncept bio moderan – jer Conan je nastao nakon prvih i drugih Ratova zvijezda (Nova nada, 1977, Imperij uzvraća udarac, 1980) u kojima je John Williams ponovno uveo orkestralnu glazbu i lajtmotivički rad u filmsku partituru. Utjecaj Williamsa i sve popularnijega simfonizma Poledouris je gotovo doveo do pretjerivanja u prizoru gdje ratnici Thulsa Dooma uništavaju Conanovo rodno selo. Skladateljeva je ideja bila dočarati snagu prevrtljive sudbine i božanskih proročanstava, pa je zamislio zborsku temu, vjerojatno po uzoru na Carmina burana Carla Orffa. No Poledourisova je glazba ipak slabija od Orffove (možda bi bolje rješenje bilo da je doista uporabljena Carmina burana kao u filmu Excalibur Johna Boormana). Tako zborska tema ne ostavlja željen dojam, ali kako se često pojavljuje u prizorima bitaka i borbi, tako ipak djeluje lajtmotivički – stvaranjem asocijacija na vječni sukob prijatelja i neprijatelja.

Conan je svojedobno bio fenomen čiji je uspjeh teoretičarima dugo bio nejasan. Čak je i Roger Ebert, tražeći objašnjenje, razvio teoriju o Conanu kao svakom dječaku (npr. brutalno ubojstvo Conanovih roditelja na početku filma za njega je sinonim za želju da se dosadni tate i mame maknu s puta, a Conanovo vezivanje uz Kotač boli, gdje godinama mora hodati u krug, metafora je škole). Osim Ebertova, postoji i niz drugih objašnjenja – od onih vezanih uz suvremenu politiku do teorija o razvoju (odbacivanju i prihvaćanju) epskoga filma u žanru fantastike. No oni koji su film povremeno i slušali, a ne samo gledali (a takvih je mnogo, jer je Conanova glazba iznimno snažna) mogli su shvatiti važnost Poledourisove partiture i njezin prinos uspjehu filma. Zbog orkestralne i zborske epike, ritamskog efekta starosti, bogate melodike i sličnosti srednjovjekovnim uzorima, a unatoč ponekim nespretnostima, Poledourisova je glazba preuzela ulogu pripovjedača. Postala je grčki chorus, koji je za razumijevanje i, osobito, uživljavanje u priču imao značenje koje je daleko nadišlo i korištenje fiktivna praglasa i atraktivnost glumaca pa i produkcijski tip pulp-filma snimljena u obliku prizemne zabave za prazne (tinejdžerske) glave.

Irena Paulus