FINALE – LITERARNA REKVIZITA

FINALE – LITERARNA REKVIZITA

Krleža je smrti dao dimenziju antičkoga dramaturškog iskustva — deus ex machina. To je bio taj njegov neumoljivi nož, kojim je on rješavao, rezao svoje literarne gordijske čvorove

O smrti su Bela i Krleža razgovarali vrlo često. A najčešće ležerno. Barem pred nama koji smo slušali takve njihove razgovore. A njih dvoje međusobno — to ne znamo. Vjerojatno, na drukčiji način...

U odnosu na temu smrti, o kojoj je — kako je bezbroj puta sam isticao — toliko intenzivno razmišljao, Krleža je u razgovorima, stekao sam dojam — ipak zauzimao pozu.

Da li i pišući o smrti?

Budućim biografima njegove životne enigme ostaje nimalo laka zadaća da, nezavedeni njegovom vještom, i najčešće blistavom retoričnošću, i njegovim vatrometnim metaforama, proniknu u njegova subjektivna raspoloženja, možda i klonuća, i intimne nemire pred temom smrti, gdje odasvud i oduvijek i od svakoga vape — uvijek ista uzaludna pitanja.

Mjeri li se njegova istina o Smrti aršinom njegove efektne rječitosti — onda to nije bila ni puna ni potpuna istina.

Zar nije bilo bitno čovjeku takve prodorne i samoiscrpljujuće analitičnosti ponuditi pitanje a što je za njega Smrt kao činjenica, kao simbol ili metafora, ili kao neotklonjivost...

I kada je pišući razmišljao o Smrti, ili misleći da o njoj najtočnije govori kada o njoj piše, on je neizravno tek potvrdio razloge za ono što je nakon Beline smrti govorio: Godinama je Smrt moja tema, ali nisam joj se uspio ni za pedalj približiti...

A što je htio dokučiti?

»Smrt /je/ na vlas isto naravna pojava kao i život. Tu se radi o nijansama, jedna se zove život, a druga smrt, plus i minus«.

Tako se o smrti razgovara u njegovu Putu u raj 1970. godine... Jasno, tako o smrti ne govori Krleža, tako rutinerski govori njegov lik Primarius, kako uostalom jednako rutinerski, po Krležinim didaskalijama, i liječi Bernarda, i mora se to čitati isključivo kao karakterizacija lika putem dijaloga, ali će Malnar u svojoj panorami pogleda, pojava i pojmova, najvjerojatnije uz suglasnost sama Krleže, prihvatiti taj iskaz kao Krležinu misao o smrti...

Može li mu se zaista vjerovati da joj se nije uspio približiti ni za pedalj...

Pa čak i pod uvjetom da joj se pokušao potajno, drsko skitnički, privući s leđa, s onu stranu njezinih nedokučivih i nepoznatih granica. Ali privući se u sfere u koje i sam nije vjerovao nepokolebljivo. Tek se možda fatalistički tješeći u trenucima svojih klonuća, ili je to, što je zacijelo i najtočnije, u njega bio viši intelektualni rafinman ironije, ali samo nemoćne ironije, koja ga je labavo podupirala u njegovim skepsama:

»Živi zamišljaju mrtve kao toplu smjesu mesa, a zapravo tajanstveni putnici sasvim su tamni kao ovaj sumrak, i što je strašno, šute. Iskorijenjeni smo i mi i oni, i nitko od njih i nitko od nas pojma nema kamo spadamo mi, a kamo oni. Svi smo bezimena bijeda, oni tamo i mi ovdje (...) Tamo ne vrijede zakoni logike. Apsolutno izjednačenje svih vrijednosti i pojmova, prema tome isto tako pojedinih lica i osoba, i tko bi tamo mogao dokazati da je istovjetan sa samim sobom kakav je bio — ovdje dole, među nama, u dolini suza«. (...)

U njemu je to bilo jedne večeri. »Žalost beznadnih sumraka«, u atelijeru Krste Hegedušića, kada su se čuli cvrčci, i kada je potkraj kolovoza već mirisalo na jesen...

Posljednjih je svojih godina vrlo često operirao možda ponešto samoironičnom, ali ipak i narcisoidnom sintagmom za sebe u prvom licu jednine — »ovdje prisutna nacionalna veličina«. Kada je to izgovarao, nije u njegovu glasu bilo omalovažavanja na svoj račun, bilo je tanana odjeka samozaljubljivosti, kao da želi na pristojan način podsjetiti kako je riječ o ovdje očiglednu entitas nationis, jer samo takav može i biti nacionalna veličina. Međutim, samo na jednoplošnom, primjerice, davnom i zaboravljenom srednjovjekovnom moralističkom transparentu ili (ne još pokojnom) suvremenom socrealističkom propagandnom plakatu nacionalna veličina stoji naspram Smrti kao iskusan, težak i stamen šumski radnik naspram debla prastara stabla koje treba srušiti, ili će deblo svojom trulom, mrtvom težinom ubiti, zgromiti junaka...A to se u onim razvikanim legendama o nacionalnim veličinama nikada ne zbiva.

Da je Krležin odnos spram Smrti, za onu vanjsku, javnu uporabu, (u funkciji glumca koji treba publiku) imao u sebi drskosti i hrabrosti prizora susreta s Kamenim Gostom s kojim se usudi poći na večeru i umije podnijeti njegov kobni kameni stisak ruke, jer će to biti i posljednje rukovanje junaka u životu — po izvedbenoj poetskoj viziji primjerice Molierea — to bi mogao biti točan dojam. Ali ako je točan, onda to pripada u rekvizitu Krležine vlastite i dobro tempirane autoliterarizacije svog javnog života unutar jedne njegove bučne, burne i dramatski pustolovne jave u kojoj on, barem javno, kako je trajno davao do znanja, nikada nije bio sklon supatništvu, čežnji za sućuti, naricanju nad samim sobom, a još manje suzama nad njim...

Tako nas je barem javno uvjeravao... A što je bilo intimno s njim — to ne znamo...

Njegova retorička figura »neumoljivi nož smrti« bila je njegova i literarna rekvizita; jedna od mnogih s kojima je operirao čas banalno, čas bravurozno, obrćući i metamorfozirajući dramatičnost općeprihvaćena neotklonjiva stanja do upravo dramatizacije visokog napona.

Sam fenomen i onaj dramatski spektakularan, atraktivno vidljiv akord smrti on je u svojoj literaturi kompozicijski i stilski vješto pripremao, razvijao i vodio kao književni kôd najjačega klimaksa, što će se dobro nazrijeti u dramaturški vješto postavljenim završnim scenama — napose njegovih drama, ali i u novelističkim i romanesknim projektima.

Dok će prvo lice suvremenog europskog romana u tokovima moderne proze, pa i prvo lice drame, nestajati s pozornice svijeta i pozornice njegova osobnog identiteta kao dezintegrirano biće, potpuno ravnodušno naspram fizičke smrti kao finala, jer je umrlo i prije prirodne smrti, Krležin akcent je: smrt u biološkom smislu. Ona je Aktschluss svih njegovih jakih i žestokih obrata.

Ignjat Glembay umrijet će od srčanog udara, Castellica će biti zaklana, Lenbach će se ustrijeliti, Laura će počiniti samoubojstvo, Janez će se objesiti, Rafael Kukec mrtav na maglenoj pruzi bliži je u smislu policijskog očevida samoubojstvu negoli nesretnom slučaju pod prokletim »vjetrovima nad provincijalnim gradom«, Bobočku će Baločanski zubima zaklati, kadet Horvat u samoj završnici drame dobio je metak »Gerade in den Kopf, durch die Nasenhohle« (»Ravno u glavu, kroz nosnu šupljinu«), stari pukovnik De Malocchio (fantastično realističan Rogoz u Gavellinoj režiji) nije doživio Dušni dan, Doktor davi Kristijanovo dijete... i kada bi se pravio saldo njegovih tematskih krugova unutar kojih je on tražio najjače, ali i najspektakularnije silnice — onda je to uvijek smrt kao stvarni finale.

U biti takva projekcija akcije više kazuje da je Krleža smrt kao stvarni finale književno instrumentalizirao, no što je htio ili pokušavao da joj se, kako nam se ispovijedao, prišulja potajno, i da zaviri u lice jedne nepoznanice.

On je smrti dao dimenziju antičkoga dramaturškog iskustva — deus ex machina. To je bio taj njegov neumoljivi nož, kojim je on rješavao, rezao svoje literarne gordijske čvorove.

Čehov će kao pisac naglašeno logične dramske vokacije i akcije iznutra demobilizirati svoje junake do potpuna raspada smisla. Oni su živi, ali samo živi mrtvaci koji bespredmetno i uzaludno sanjaju o životu. Krleža će voditi junake do potpune neotklonjivosti stanja. A smrt će kao rekvizit pretvoriti u kvantitativnu snagu drame i života književnih protagonista.

Pisati o Krleži i Smrti znači zaobići zamke koje je toj temi on sam postavio — i pokušati ući u razloge njegova toliko trajna, a toliko uzaludna traganja pa i antagoniziranja s posljednjim konzekvencama života. Možda bismo na taj način doprli do najrealnije istine: on se smrti, a tako nas je i uvjeravao, nije bojao na način da kleči, moli, da se zaklinje, da se preobraća... On se smrti bojao trijezno, kao istinskoga završetka velike pustolovine življenja od koje se, čak i kada je bio sumoran i umoran, nikada nije volio pomišljati rastati. Ali kada je u njemu prestao da se napaja taj reostat čežnje za pustolovinom, za »neizvjesnim stanjem stvari«, on će toj smrti morati prići i kao posljednjoj pustolovini svog života. S dosta prkosa (tako se činilo nama koji smo tu konačnicu promatrali izvana), s mnogo realizma, a valjda i s mnogo osobne hrabrosti....

Ali to je i tema za cijelu knjigu o Krleži i njegovu obračunu sa životom. Ne obračunu u životu — jer tu je on bitke (kako je on uporno htio da budemo educirani o njemu) — dobivao...

Jozo Puljizević