Filigranske erupcije

Filigranske erupcije

Koncert je i ovaj put imao hipnotičku kvalitetu, a izvedbe su, s njegovim trajanjem, postupno dobivale na intenzitetu. Izvođačka inventivnost sastava i skladbe neobične ljepote ponovno su pružile posve jedinstven doživljaj

»Iznimno sam zatvorena osoba i držim da je čudo što potpunim strancima uspijevam reći nešto posve osobno«, rekao je u nedavnom intervjuu Kurt Wagner, vođa skupine Lambchop. Iako se sastav iz Nashvillea često naziva mnogočlanim kolektivom, kantautor Wagner duša je i srce te osebujne američke glazbene pojave. Njegov slatko-gorki vokal i kriptična narativna poezija svakodnevice na amorfnoj podlozi koja probire detalje countryja, soula, folka, jazza i popa snažna su poveznica čitava kataloga skupine.

Drugi zagrebački koncert Lambchopa, nakon izvrsna izdanja prije dvije i pol godine u dvorani Studentskog centra, iščekivao se s nestrpljenjem. Čitav nastup ukoričile su dvije možda najnetipičnije skladbe. Početna Paperback Bible bila je vrlo živopisan portret vrijednosti, očekivanja i razočaranja američke zabiti, dok je zaključna žučljiva The Decline of Country and Western Civilization, skladba iznimno gorka refrena, donijela popis, prema Wagnerovim riječima, »stvari koje mi se gade«.

Okosnicu nastupa činile su skladbe s posljednjeg opusa Damaged, pomalo tmaste slike svakodnevice, kojima, ipak, ne nedostaje doza optimizma i ljepote (Paperback Bible, Fear), no uvrštene su i više od deset godina stare Let's Go Bowling i We Never Argue. Skladbe Lambchopa od slušača zahtijevaju strpljenje, jer riječ je o filigranski složenim sklopovima koji nerijetko, u trenutku, eruptiraju malim dozama velike snage. Elegantni valcer Prepared tako se bez stanke preobrazio u napetu i hirovitu The Rise and Fall of the letter P.

Wagnerov je dojmljivi bariton, usprkos problematičnu razglasu na početku nastupa, bio čudesan. U živom izdanju on je isušena verzija vokala Nicka Cavea ili Stuarta Staplesa (Tindersticks), a riječi izbacuje isprekidano, u komadićima. Ako na albumima i može zvučati lakonski, Wagner se u živom nastupu pokazao strastvenim izvođačem koji daje dojam svježine, kao da stihove pjeva prvi put. Vrhunac njegove interpretacije bio je u dvjema skladbama dodatka (obrade) kada je, bez gitare, agitirano, naprosto pljuvao tekst, što je bio sjajan nastavak završne skladbe seta (The Decline...).

Glazbeno, Lambchop i u živom nastupu posve izbjegava kategorizaciju. Iako je zvuk osmeročlane postave često ukazivao na korijene američke glazbe, koji bi ga lako mogao strpati u alt-country/americana pretinac, sastav je zapravo stvarao bogato slojevit, čas komorni, čas simfonijski pop, u kojem su ključali klavir, gitare i elektronski zvuci. Radilo se o punoći bez natrpanosti, s dovoljno nježnosti da Wagnerovu glasu i stihovima stvore kontrasnu podlogu. Tu su se izvrsnošću isticali glasovir Tonyja Crowea i gitara Williama Tylera što su se sablasno provlačili među notama te se svjetlucavo rasplinjavali na kraju skladbi.

Iako se nije ponovila čarolija prvoga zagrebačkog nastupa, koncert je i ovaj put imao hipnotičku kvalitetu, a izvedbe su, s njegovim trajanjem, postupno dobivale na intenzitetu. Izvođačka inventivnost sastava i skladbe neobične ljepote ponovno su pružile posve jedinstven doživljaj.

Velimir Cindrić