Dotjerani pakao

Dotjerani pakao

Moglo bi se reći da je Pakao dobro odglumljen, elegantno vizualiziran i prohodno umreženih priča. Tjeskobne je atmosfere, ali nekako i distanciran; lijep, ali i prilično hladan; bez emocionalne težine i onih svjetlosno-ugođajnih valeura koje je Kieslowski sinergijom izvlačio iz svake scene

Pričao mi je jednom znanac fotograf kako je krenuo na snimanje u prirodi u pratnji starijega fotografskog genija. Imali su jednako kvalitetnu opremu i bili okruženi istim ambijentom. Samo je nešto bilo drukčije — njihovi pogledi: stari lisac tamo je vidio i snimio ono što neiskusan i prosječniji mladac ne bi nikada!

Slična priča mogla bi se ispričati o Danisu Tanoviću, mladom bosanskohercegovačkom oskarovcu (Ničija zemlja), i Krzysztofu Kieslowskom, poljskome geniju koji prije smrti nije završio snimiti sve što je napisao, pa je postao predmetom producentskoga spiritizma. Mladi Tanović proslavio se već debitantskom ratnom dramom i pokazao da je proniknuo u srž balkanskoga apsurda; no, pitanje je da li je to dovoljno za metafizički podgrijano »variranje sudbine i slučajnosti«, što je, kako to u naslovu svoje knjige apostrofira kritičar Marek Haltof, bila prepoznatljiva autorska strast pokojnoga Poljaka. Možda dva autora, koja se vjerojatno nisu imala priliku upoznati, o svijetu razmišljaju i podjednako fatalistički, ali ga posve sigurno, kao što dokazuje upravo Tanovićevo redateljsko čitanje Krzysztofova (i Piesiewiczeva) scenarija za Pakao, ne gledaju iz iste perspektive i ne osjećaju jednako izoštrenim osjetilima. A čini se da je, nakon Raja, koji je dopao u ruke Nijemcu Tomu Tykweru, drugi dio planirane i nerealizirane Poljakove božanstvene komedije, osim laskave mogućnosti ekranizacije ostavštine velikana (u elegantnoj koprodukciji četiriju zemalja i na francuskom jeziku), Tanoviću donio i generalnu nevolju: nad njim kao da je stalno lebdjela sjena majstora prepoznatljivih nazora i tankoćutnih osjetila, ali je, kao ni Petar Pan svoju, nije uspio dohvatiti.

Na površini, sve u filmu podsjeća na jedinstvena pokojnika, prvo njegove priče o trima ženama (sestrama), kakve je već intimistički portretirao u Dekalogu, Trima bojama i Dvostrukom Veronikinom životu: jedna je nesretna u braku (Sophie / Emmanuelle Beart), druga odbačena (Anne / Marie Gillian), treća frustrirana i osamljena (Celine/Karin Viard). Tu je, kao vezivo među usporednim portretima, i kobna tajna zaključana u sjećanju četvrte žene — njihove nepokretne i nijeme, ćudljive majke (Carole Bouquet), s kojom je u priču površno i pretenciozno ucijepljena paralela s Medeijinom žrtvom (što nije isključivo redateljeva zasluga!). Tanović se i vizualnim slogom nastojao zahvaliti prethodniku, vizualizirajući njegov skript na način slikarskoga triptiha: dekori, rekviziti i kostimi kolorirani su različitim bojama (Sophie je okružena crvenom, Celine plavom, a Anne sivo-crnim tonovima). Napokon, čak i kroz soundtrack koji je Tanović skladao s Duškom Šegvićem na trenutke probija Preisner, skladatelj partiture za Tri boje. Intertekstualno oživljavanje Kieslowskog tu ipak ne završava: u jednoj sceni Anne se izrijekom referira čak i na naslov spomenute kritičarske interpretacije njegova djela, spominjući varijacije sudbine i slučajnosti. Toliko je referencija da se možemo zapitati: možemo li ovaj film uopće gledati bez duha pokojnika?

Možemo, ali sa zadrškom. Jer, Tanović je naturalističku verziju pakla već prikazao u Ničijoj zemlji; ova, intimistička, definitivno izlazi iz tuđega uma. No, govorimo li o Tanovićevoj zanatskoj spremi, koja je zasad jasnija od njegova autorskog profila, moglo bi se reći da je i taj Pakao dobro odglumljen, elegantno vizualiziran i prohodno umreženih priča. Tjeskobne je atmosfere, ali nekako i distanciran; lijep, ali i prilično hladan; bez emocionalne težine i onih svjetlosno-ugođajnih valeura koje je Kieslowski sinergijom izvlačio iz svake scene.

Diana Nenadić