Diktator na umoru

Diktator na umoru

Već nakon nekoliko minuta publiku počinje zamarati usporedni hrvatski i talijanski s pozornice, stvar koja u teatru naprosto ne uspijeva, pogotovo kad je motivirana neiskrenošću. Potpuno je promašena i ideja da će epiku predstave podcrtati estetika strip & western: izostao je lirizam kao jedini točni antipod koji je epici W&T mogao dati nužni dignitet

Predstava W & T, prema najavama, prva je ili nulta predstava iz projekta Tito – Treći put, a zaokruženu će cjelinu projekta činiti šest zasebnih predstava u režiji hrvatskih, ruskih, egipatskih, njemačkih i makedonskih redatelja. Tito – Treći put uključit će devet zemalja i desetak ustanova, a prva u nizu, W & T, premijeru je imala u Firenci na festivalu Intercity sredinom listopada i potom u Teatru &TD 6. studenoga. Redatelj Brezovec projekt je zamislio tako da poneke od tih šest predstava imaju samostalan život, dok će projekt Tito – Treći put zaigrati u cijelosti na svjetskoj premijeri početkom lipnja 2007. u hamburškome Kampnagelu i potom na zagrebačkome Eurokazu. Prva u nizu, W&T, nastala je suradnjom glumaca iz firentinskoga Laboratorio Nove s &TD–ovim glumcima, a u produkciji zagrebačkoga Studentskoga centra – Teatra &TD, firentinskoga Laboratorio Nove, Centro Iniziativi Teatrali di Campi iz Bisenzia te festivala Eurokaz.

Veliki znatiželjni val sa zapada, koji želi znati što se to zapravo zbivalo u socijalističkim zemljama prije pada Berlinskoga zida, golemo zanimanje o pojedinostima istočnih političkih sustava, potraga za ikonografijom, za socrealnim slikarstvom, za filmovima snimljenima u vrijeme i o vremenu iza željeznog zastora, zapadnjačka očaranost socijalističkom modom i uniformama, pa čak i gastronomijom – dakle, od turističke atrakcije do umjetničke interpretacije – sve to, nedvojbeno, postaje važnim trendom koji nas se itekako tiče. Je li nova moda potaknuta, prema nekim teoretičarima, nesnalaženjem zemalja u tranzicijskim procesima, ili je tek riječ o kušanju nekoć zabranjena egzotičnog voća; zauzima li se češće afirmativno ili kritičko stajalište prema prošlom vremenu; imamo li mi ipak najjači brand u Josipu Brozu Titu, ili je i on možda odavna dokapitaliziran? Što poručuje gostu vlasnik bratislavskoga lokala Staljin i sin nudeći mu koktel maštovita naziva Pukovnikova drvena noga?

U najnovijoj jednoipolsatnoj predstavi W & T redatelj i dramaturg Branko Brezovec poseže za patent–dramaturgijom, spojivši D'Annunzijevu dramu Slava i Kocbekovu ratnu pripovijetku Crna orhideja u cjelinu. Spojna točka između dva djela na tematskoj razini jest odnos vlasti i pojedinca, točnije, odnos apsolutno moćne vlasti prema nesavršenoj ljudskoj naravi što čezne za tolerancijom i milosrđem. Na sadržajnoj razini Brezovčeva legura D'Annunzio / Kocbek srasta ponajprije putem ženskih likova: Komnene, manipulativne i fatalne ljubavnice diktatora na umoru (Helena Buljan) i Katarine, nijansirane i tankoćutne djevojke koju partizani osuđuju na smrt zbog kontakta s njemačkim vojnikom (Suzana Brezovec). Iako jedanaestočlani glumački ansambl ujednačeno i precizno odgovara redateljskim zamislima, i premda je arhitektura pozornice Tihomira Milovca smještene u atrij Teatra &TD savršena u zamisli i izvedbi te impozantna u filozofskoj dimenziji, a kostimi Doris Kristić u potpunosti zrcale oblikovna načela predstave W&T, a takav je i do u pojedinosti razrađen scenski pokret Natalije Manojlović, ključni problem nove Brezovčeve predstave jest izvan njezine fakture, izvan načina izrade W &T. Potpunu neuvjerljivost prve predstave iz ciklusa Tito – Treći put izazivaju krupni nesporazumi: savršenost glumačke izvedbe samo podcrtava šupljinu redateljeva izbora – riječ je o banalnoj, pogrešnoj uporabi Kantora i Artauda. Već nakon nekoliko minuta publiku počinje zamarati usporedni hrvatski i talijanski s pozornice, stvar koja u teatru naprosto ne uspijeva, pogotovo kad je motivirana neiskrenošću: »tekst u kojem se talijanski i hrvatski izmjenjuju u neprekidnoj oscilaciji stvarajući kazališnu magiju kadru premostiti jezične barijere i nacionalne granice.« Potpuno je promašena i ideja da će epiku predstave podcrtati estetika strip & western: izostao je lirizam kao jedini točni antipod koji je epici W&T mogao dati nužni dignitet. Iz toga se razloga na pozornici umjesto emocije rađala groteskna karikaturalnost i kič. Uostalom, ako se W&T bavi utopijskim idejama 20. stoljeća i njihovim proturječjima, valja reći kako i Brezovčeva predstava utrčava u identično proturječje: ne bavi se apriornom mitizacijom i mesijanstvom, grobnicom svake utopije, nego je podrazumijeva. I zato W&T u biti postaje i ostaje formalna, turistička, mrtva – unatoč veliku trudu i energiji koja je uložena u nju.

Što, dakle, gostu poručuje vlasnik bratislavskoga lokala Staljin i sin nudeći mu koktel Pukovnikova drvena noga? Ima li tvorac kazališne predstave ili lokala ikakvu odgovornost pri određivanju žanra kroz koji protiskuje povijest koja ga se itekako tiče? Premda ima brojniju zapadnu publiku, ugostiteljeva je odgovornost tu nešto manja zato što mu je udvornost u opisu dobro obavljena posla. Odgovornost kazališnog autora u ovom je slučaju veća, pogotovo ako na inače nepismenoj programskoj knjižici predstave otisne ovakav tekst: »Početkom rata na Balkanu Brezovec razvija najrazličitije projekte koji okupljaju netom rođene nacije, a koje su donedavno pripadale istom kulturnom području.« Tko će znati slaže li se s tvrdnjom o svojoj »netom rođenoj naciji« i makedonski skladatelj Marjan Nekak, autor vrhunske kazališne glazbe iz W&T?

Dubravka Lampalov