Činjenicama se loše piše

Činjenicama se loše piše

Mediji su postali dio velikih spin-operacija sa svrhom da skrenu pozornost javnosti, iskrive stvarnost, navedu nas na krive zaključke ili svale krivicu na nevažne. Reality show i Big Brother samo su bezazlene zabavne emisije, a stvarni veliki brat skriva se u pozadini informativno-političkih emisija

Je li autentična snimka govora predsjednika Mesića kojom veliča pobjedu 10. travnja? Je li premijer Sanader, nakon svih objašnjenja i optužbi, u Veroni bio službeno radi opere ili je razlog bila tajna večera? Koliko ima istine u izjavama saborskih zastupnika Glavaša i Drmića da je bilo krađe glasova na konvenciji HDZ-a?

Pitanja nisu bezazlena, a odnose se na vrhunske političare i državne rukovodioce te zadiru u srž političkoga života u Hrvatskoj. Znamo li što se zapravo dogodilo? Ili, informiraju li nas mediji o činjenicama koje su se dogodile? Što obični građanin, koji nema drugih izvora informiranja, osim masovnih medija, može znati o ključnim događajima u zemlji?

Zbunjenost koja vlada nakon niza skandala koji potresaju Hrvatsku rječito kazuje: činjenice se ne poštuju, manipulira se podacima, a običnom je čovjeku gotovo nemoguće saznati što se uistinu dogodilo. Prevladavaju glasine, vjeruje se govorkanjima, a povjerenje u državne institucije sve je manje.

Kako vjerovati institucijama kada su izvori dezinformacija? Kako vjerovati političarima kada oni mrtvo-hladni tvrde da se »može lagati do deset posto« ili da nikad ne lažu, nego samo govore neistinu, što je mnogo pristojnije!?

Može li običan čovjek u svojem komuniciranju lagati, manipulirati činjenicama i plasirati dezinformacije? Može, ali će snositi posljedice svojih činâ.

Zašto, pak, političari ne snose posljedice i zašto mediji posreduju u stvaranju klime nepovjerenja, neistine i manipuliranja?

Suvremena teorija masovnoga komuniciranja nedvojbeno je utvrdila da je laž štetna te da svako iskrivljavanje činjenica uzrokuje dalekosežne posljedice. Laganje u javnoj sferi, a pogotovo u novinarstvu i odnosima s javnosti izaziva vrlo neprihvatljive učinke. Temeljni standardi profesionalnog izvještavanja propisuju da ono mora biti istinito, točno, pošteno, uravnoteženo i nepristrano. Neki, mnogo drastičniji teoretičari, izbacuju termin istinito, jer, ako vijest nije istinita, onda nije ni vijest. Posve jednostavno: samo istina računa se kao standard izvještavanja. Što onda s hrpom neistina, poluistina, izvrtanja činjenica, manipulacija...? I to je jednostavno: ne smatraju se novinarstvom, a bome niti odnosima s javnosti.

Medijska zbilja govori sasvim drukčije. Kao da urednici i novinari nikada nisu čuli za profesionalne standarde, kao da je manipulacija sastavni dio profesije. Tako je to kada se mediji više ne uređuju prema novinarskim standardima, nego su im vlasnici namijenili posve drukčiju ulogu. Mediji su postali dio velikih spin-operacija sa svrhom da skrenu pozornost javnosti, iskrive stvarnost, navedu nas na krive zaključke ili svale krivicu na nevažne. Reality show i Big Brother samo su bezazlene zabavne emisije, a stvarni veliki brat skriva se u pozadini informativno-političkih emisija, raznih »kritičkih, analitičkih i otvorenih« emisija, priloga ili članaka koji razotkrivaju sva zla koje su počinili oni drugi, oni koje stvarni medijski manipulatori i spin-doktori žele uništiti.

Nije to teško uočiti već i letimičnim i površnim praćenjem kako pojedini medij prati neki skandal u zemlji. Raspon je od pro do contra, gdje se ili napada ili brani neka opcija bez imalo zadrške. Najmanje je onih medija koji uravnoteženo i nepristrano izvještavaju. Nema, jasno, ni istine, a ni poštenja.

Novinari su postali nemoćni, jer se sve više tekstovi prekrajaju, dopisuju ili se pak unaprijed odredi teza koju treba odraditi. Gorke novinarske priče ne dopiru dalje od šankova ili kafića gdje se prepričavaju.

A publika medija? Ona je zrelija negoli ijedan spin-doktor to može shvatiti: čita između redaka i odmahuje rukom jer — ne vjeruje im više.

Stjepan Malović