Camusovski besmisao

Zanimanje: reporter (The Passenger), 121 min., Italija / Francuska / Španjolska / SAD, 2006. (1975), Blitz

Izrazito polagan (poglavito iz vizure moderna gledatelja), po mnogočemu staromodan klasik Michelangela Antonionija Zanimanje: reporter triler je posebne težine i začudnosti, hladan i dalek, gotovo neprirodnoga slow-motiona. Gol i pust, s trenucima svečane i bezglasne ljepote i tuge, rezonira s egzistencijalističkim camusovskim besmislom — s otuđenim muškim protagonistom izvan društvenih konvencija, s osjećajem tjeskobe, ali i vlastitim ranijim radovima (Pomračenje, Crvena pustinja) zagonetne, distancirane atmosferičnosti. Sintetizacija narativnih elemenata filma ceste i trilera, s politički intrigantnim natruhama, Zanimanje: reporter pritom svakako brojne elemente, poglavito naslovnog antijunaka (reporter i fotograf Jack Nicholson i David Hemmings), dijeli s onim iz redateljeva najpoznatija filma Povećanje. I iako Antonioniju neki mogu zamjeriti isuvišnu artificijelnost nauštrb nedostatka suvislijeg konteksta ili emotivne dubine, njegova filozofičnost, sklonost nadrealnom, širokim prostorima ili detekstualizaciji protagonista, primjerice, Zanimanje: reporter čini iznadprosječnim i svevremenskim ostvarenjem koje i danas intrigira onim pulsirajućim ispod površine.

Troobrazni Antikrist

Pretkazanje (The Omen), 106 min., Velika Britanije / SAD, 2006. (1976), Continental

Ono što je filmskoj biblijskoj epici pedesetih bio Isus, u sedamdesetima u paranormalnim hororima svakako postaje Đavo. Od Egzorcista (1973.) preko Rosemaryne bebe (1968.) do Pretkazanja Richarda Donnera najpoznatiji žitelj Carstva smrti postaje glavni pokretač zbivanja. No on nije medievalna nacerena životinjska maska suha trupla, rutavih šapa oboružanih kandžama i noćnih, opnastih krila na lešinastim ramenima, a niti troobrazni Antikrist s tri facijalne maske pod jednom krunom (o kojem tako srčano propovijeda 13. stoljeće, a slika ga Grünewald u 16.). Nečastivi postaje (manje zbog onodobnih nedostataka u izražavanju specijalnim efektima, a više zbog prirode radnji poimence tri spomenuta naslova), nevidljiva sila, ili slutnja, ili pak pravo pravcato, slatko i bucmasto — dijete. I baš kao što je Egzorcist udario temelje podžanra, jednako se Pretkazanje izdiglo iz mora onodobnih epigonskih, znatno slabijih sljednika teme, niskoga budžeta i visoke zaboravljivosti, te je i danas, trideset godina poslije, unatoč mnogim zastarjelim elementima, nositelj bezvremene priče i jedan od najznačajnijih demonoloških horora svih vremena.

Estetika ružnog

Grimizne rijeke 2: Anđeli apokalipse, (Les Riviéres pourpres II - Les anges de l'apocalypse), 95 min., Francuska / Italija / Velika Britanija, 2004, Pa-Dora

Isus, apostoli, tajni religijski kultovi i drevni crkveni redovi, kultni i veliki Christopher Lee i svekoliki pseudo-religijski misticizam; riječju, preobilje mračno-gotskih motiva u vizualno izrazito atraktivnome no scenaristički posve neoblikovanu naslovu, temeljne su karakteristike nastavka velikoga francuskoga međunarodnog hita Grimizne rijeke, redatelja Oliviera Dahana. Bivajući mješavinom glazbeno-spotovske vizualne stiliziranosti (á la Vidoq ili Vučje bratstvo) i Da Vincijeva koda, s primjesama matrixovskoga kung-fua i nekih znanih Popeyevskih fora (u kojima špinat zamjenjuju amfetamini), Grimizne rijeke 2 zapravo privlačnom površinom i nizom slika 'estetike ružnog' pokušavaju prikriti praznu nutrinu — posvemašnju nesenzibiliziranost za priču, nategnut plot pun rupa, nekonzistentnost, nezadovoljavajući i labav rasplet, nerazvijene likove. Riječju, u pitanju je razočaravajući i slab, drugorazredni naslov posve nevrijedan pažnje (osim za štovatelje Christophera Leeja).

Tajni život auta

Auti, Cars, 112 min., SAD, 2006., Continental

Pixar i Disney udružili su se u animiranome filmu redatelja Johna Lassetera i Joea Ranfta Auti, no ovoga puta izostala je šarmantnost i ingenioznost ranijih Pixarovih uradaka po kojima je i postao vodeća kompanija u prezentaciji tajnog života kukaca, riba, igračaka ili čudovišta. Bez konkretnog junaka s kojim se dječji gledatelj može identificirati, Auti su nedvojbeno najslabiji Pixarov rad. Predug, prespor, više namijenjen high-tech i tehno mladeži odnosno gledateljima — štovateljima (i poznavateljima) pedesetih i onodobne kulture automobila, Auti su također i film vizualne jednoličnosti (predestiniran na monotoniju već samim odabirom teme i protagonista odnosno miljea) i manjka kreativnosti, koji dopadljiv može biti ponajprije odraslome muškom dijelu publike, budeći im nostalgiju na djetinjstvo i igru s autićima.

Katarina Marić