BLISTAVI VRHUNCI

BLISTAVI VRHUNCI

Bečka Dvorska, a nakon Prvoga svjetskog rata Državna opera zacijelo je najuspješnija svjetska pozornica na kojoj su nastupali hrvatski operni umjetnici. Nalazimo ih već sredinom 19. stoljeća. Pjevaju u Cesarsko-kraljevskom dvorskom opernom kazalištu pokraj Koruških vrata (k.k. Hof-Operntheater nächst dem Kärnthnerthore), koje se nalazilo gdje je danas kultni bečki hotel Sacher

Bečka Dvorska, a nakon Prvoga svjetskog rata Državna opera zacijelo je najuspješnija svjetska pozornica na kojoj su nastupali hrvatski operni umjetnici. Nalazimo ih već sredinom 19. stoljeća. Pjevaju u Cesarsko-kraljevskom dvorskom opernom kazalištu pokraj Koruških vrata (k.k. Hof-Operntheater nächst dem Kärnthnerthore), koje se nalazilo gdje je danas kultni bečki hotel Sacher. Kazalište je izgrađeno 1763. i njegovalo raznolik repertoar, a od 1810. do otvaranja novoga veličanstvenog zdanja današnje Opere (tada je i srušeno) u tom su se kazalištu izvodile samo opere i baleti. (Drugo dvorsko kazalište Hofburgtheater preuzelo je dramu.) U njemu je Beethoven dirigirao trećom i konačnom verzijom svojega Fidelija i prvom izvedbom Devete simfonije. Dirigirali su i Verdi, Donizetti, Otto Nicolai. U njoj je slavio slavlje Giacomo Meyerbeer. Bečkoj je publici predstavljao svoje raskošno opremljene opere Proroka, Hugenote i Afrikanku, a među najsjajnijim zvijezdama koje su nastupale u njihovim pjevački iznimno zahtjevnim ulogama bili su hrvatski umjetnici Franz Steger i Ilma von Murska. Gledalište je imalo pet redova loža, a parter je bio ravnomjerno podijeljen na mjesta za sjedenje i mjesta za stajanje. U njemu je Nicolai godine 1842. osnovao Bečku filharmoniju.

Prvi hrvatski operni pjevač Franjo Stazić (1824–1911), Vukosav na praizvedbi prve hrvatske nacionalne operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog 28. ožujka 1846. godine, prvi je nastupio u Dvorskoj operi 12. lipnja 1853. Pjevao je Arnolda u Wilhelmu Tellu. Gostovao je s glasovitom mađarskom sopranisticom Theresom Tietjens i baritonom Johannom Nepomukom Beckom, koji će 1869. biti Don Giovanni na prvoj predstavi u novoj zgradi. Nakon velika uspjeha što ga je postigao u Zagrebu Stazić je već u studenom počeo nastupati u bečkom Theater an der Wien. A onda se razbolio, vratio u Zagreb i razočaran što nije uspio u Beču otišao najprije u Budimpeštu i postao Ferencz Steger, pa u Prag, gdje su ga prozvali František Steger. Tu se razvio u prvorazredna tenora željeznih pluća, koji je s lakoćom pjevao i najteže uloge. Beč se zainteresirao za njega, i kao Franz Steger postao je u kolovozu 1853. stalni član Dvorske opere i ubrzo njezin prvak s honorarom koji je dosegnuo basnoslovnu svotu od deset tisuća guldena. Publika ga je oduševljeno prihvatila, a najveći zaštitnik i zagovornik postao mu je nadvojvoda Franjo Karlo, otac cara Franje Josipa. S većim ili manjim prekidima, kao stalni član ili gost, Stazić je do ožujka 1871. u Dvorskoj operi ostvario oko 350 nastupa. Repertoar mu je bio vrlo raznolik. Pjevao je 24 uloge, od lirskoga Donizettijeva Gennara u Lucreziji Borgiji do izrazito dramskog Eleazara u Halevyjevoj Židovki. Imao je sjaj i snagu herojskog tenora, a pjevačka mu je tehnika dopuštala da svlada paklenoga Rossinijeva Arnolda u Wilhelmu Tellu i Meyerbeerove uloge, kao i Verdijeve Ernanija i Manrica u Trubaduru, u kojima ga je čula i zagrebačka publika 1858. godine, Bellinijeva Pollionea u Normi i Donizettijeva Edgarda u Luciji di Lammermoor, u kojemu je i debitirao u Zagrebu 10. siječnja 1846. i ponovno u njemu nastupio 1858. Pjevao je visoki C iz prsnoga registra kao i glasoviti francuski tenor Gilbert Duprez, koji je tu novinu unio u tenorsko pjevanje (do tada se taj ton izvodio u falsetu). Sudeći po osvrtu na njegove zagrebačke nastupe godine 1858. Stazić je imao izvrsnu pjevačku tehniku, vladao je svim potrebnim ukrasima, intonacija mu je bila čista, dikcija uzorna, pjevačka inteligencija razvijena pa je svoje likove i interpretativno oblikovao dajući im scensku uvjerljivost. Meyerbeer ga je smatrao uz francuskog tenora Gustavea Hippolytea Rogera najboljim interpretom svojih likova. Tumačio ih je s velikim uspjehom i na brojnim europskim gostovanjima. Stazić je u Beču najviše — 46 puta — pjevao Eleazara, zatim Masaniella u Nijemoj Portičanki Daniela Françoisa Aubera pa Meyerbeerove Raoula u Hugenotima, Roberta đavla i Jeana de Leydena u Proroku. Slijedili su Arnold, Ernani, Thomas u tada vrlo omiljenoj operi Ciganka irskog skladatelja Williama Michaela Balfea, Donizettijevi Gennaro i Edgardo... Zanimljivo je da se nikada nije dotaknuo opusa Richarda Wagnera. Stazić je istodobno bio i jedan od najcjenjenijih prvaka Narodnog kazališta u Budimpešti, omiljeni pjevač glasovitoga mađarskoga skladatelja Ferenca Erkela i sjajan tumač njegova Hunyadija Lászla. Gostovao je u svim velikim europskim kazalištima, među ostalima 1866. i 1867. u milanskoj Scali. Dobio je španjolsko, hessen-darmstadtsko, nizozemsko i hrvatsko odličje. Umro je u rodnom Szent Endreu 1911. godine.

Godine 1853. u bečkoj Dvorskoj operi u ulozi Theophilea u Auberovoj operi Krunski dijamanti nastupila je prva hrvatska operna pjevačica koja je postigla međunarodnu karijeru — Matilda Marlov (1829–1888). Rođena je u Zagrebu od oca podrijetlom Čeha i majke Hrvatice. Rano je ostala bez oca te se majka s djecom preselila u Beč. Uživajući pogodnosti kao udovica državnoga službenika i potomkinja starog plemstva omogućila je djevojčici dobro školovanje. Matilda se s jedanaest godina upisala na Bečki konzervatorij. Na izričit stričev zahtjev morala je promijeniti prezime Wolfram von Eschenbach i uzeti umjetničko Marlow. Karijeru je počela vrlo rano, zablistala je kao Lucia di Lammermoor u Stuttgartu, ali je postavila uvjete za angažman koje nisu prihvatili pa je otišla u Beč i sedam mjeseci u sezoni 1853/54. provela je u angažmanu u Dvorskoj operi. Pjevala je četrnaest uloga u operama Aubera, Meyerbeera, Donizettija, Mozarta, Flotowa, Bellinija, Verdija, Webera i Spontinija i imala više od pedeset nastupa. U Velikom biografskom leksikonu njemačkih pozornica u 19. stoljeću Ludwig Eisenberg posvećuje joj, kao i Staziću / Stegeru i Murskoj, dosta prostora. Naziva je slavljenom umjetnicom, izvrsnom koloraturnom pjevačicom sjajna glasa neke više umjetničke ljepote. Nakon bečkog iskustva dobila je primamljiv ugovor iz Stuttgarta, koji je prihvatila. Tada su je htjeli zadržati i u Beču, ali bilo je prekasno. Dvadeset i pet godina bila je povezana sa sjajnim razdobljem Opere u Stuttgartu, u kojemu je 1888. i umrla.

A onda je došla jedna od najvećih i najčudesnijih svjetskih pjevačica s ovih prostora — Ilma de Murska (1834–1889). Rođena je u Ogulinu kao Ema Pukšec. Svjetske je enciklopedije pomlađuju i datum njezina rođenja u njima varira od 1835. do 1843. Ta čudna hrvatska djevojka, kako je u knjizi Velike pjevačice mojega vremena (Great women singers of my time) opisuje engleski muzički pisac Herman Klein, hrvatski slavuj, kako su je prozvali u Beču, lady of position, kako ju je nazvao George Bernard Shaw, pjevačica koju ugledni talijanski muzikolog Rodolfo Celetti u knjizi La grana della voce, objavljenoj 2000, opisuje kao povijesnu pjevačicu 19. stoljeća, ta briljantna ali ekscentrična (H. Klein) pjevačica superiornih vokalnih kvaliteta jedna je među najvećima u povijesti glazbe. Godine 1850. Emin otac, upravni kapetan Slunjske graničarske pukovnije, premješten je zbog zasluga u Zagreb i dobio plemstvo s predikatom de Murski. U Zagrebu je Ema učila pjevanje kod nastavnika pjevanja Hrvatskoga glazbenog zavoda školovanoga na Konzervatoriju u Pragu, Vatroslava Lichteneggera, udala se za krajiškog natporučnika Josipa Edera i s njim imala dvoje djece. Htjela je biti pjevačica, a to je bilo nezamislivo za ženu austrijskoga časnika. Zaprijetila je samoubojstvom i Eder je popustio. Godine 1860. krenula je u Beč k poznatoj učiteljici pjevanja Mathildi Marchesi, najboljoj učenici još slavnijega Manuela Garcije, brzo je napredovala, položila ispite za prijam na Konzervatorij, promijenila ime, zatajila da je udana i postala gospođica Ilma von Murska. Talijanski impresario angažirao ju je za kazalište La Pergola u Firenci, gdje je, prema našem istaknutom etnomuzikologu i povjesničaru Franji Ksaveru Kuhaču, s golemim uspjehom debitirala u ulozi koja će postati krunskom u njezinu repertoaru — kao kraljica Marguerite de Valois u Meyerbeerovim Hugenotima. Inače su podaci o pjevačkim počecima Ilme de Murske prilično nepouzdani. Zna se da je s velikim uspjehom nastupala u Budimpešti, a prema Kuhaču je u Beču već 1863. pjevala Luciju di Lammermoor, Flotowljevu Martu i Isabellu u Meyerbeerovu Robertu đavlu, ali tih programskih cedulja nema, pa se čini pouzdanijim kao njezin prvi nastup uzeti 16. kolovoza 1864. u Trubaduru, gdje se predstavlja kao članica kraljevskoga Dvorskog kazališta u Berlinu. Murska je u bečkoj Dvorskoj operi nastupala od 1864. do 1873, u stalnom je angažmanu bila od 1865. do 1867. Pjevala je sedamnaest uloga u operama Flotowa, Mozarta, Donizettija, Verdija, Meyerbeera, Franza Dopplera, Gounoda i Thomasa. Bila je prva bečka Julija u Gounodovoj operi Romeo i Julija. Gounod je došao u Beč da ravna izvedbom svoje opere, ali nije bio zadovoljan njezinim postignućem u toj ulozi. No, sudeći po obilju njezinih slika upravo iz te uloge u bečkom Kazališnom muzeju, ostali nisu bili istoga mišljenja, jer ju je 1868. pjevala šesnaest puta. Godine 1873. bila je Ofelija u prvoj izvedbi Thomasova Hamleta. Nastupila je i u Haydnovu oratoriju Stvaranje. Imala je 229 opernih i osam koncertnih nastupa. Najviše — 34 puta — pjevala je Meyerbeerovu Dinoru, a zatim Luciju. Besprijekorno je vladala koloraturnom tehnikom i njezine Lucia, Kraljica noći u Čarobnoj fruli, Donizettijeva Linda di Chamounix kao i Meyerbeerovi likovi ulaze u opernu povijest. Njezino bečko razdoblje bilo je profesionalno sjajno. Bila je slavljena i primala basnoslovne honorare. Ali je isto tako bila rasipna, zaduživala se, padala u ruke zelenašima i čak je zbog toga bila prisiljena voditi parnice. Bila je razmažena, svojeglava, mušičava i nepromišljena. Divili su se njezinoj izvrsnoj pjevačkoj tehnici i svemu onome što čini vrhunskog umjetnika, ali i njoj kao ženi. Jedan je suvremenik napisao: »Vitka, zavodljiva pojava s elegantnom lakoćom kretnjah i sanjarskim očima, iz kojih je sievala strastvenost, s čarobno bujnom kosom crvenkasto modre boje kojom je mogla cielo tielo obaviti, a uz to s kapricami i lako uzbudljivim temperamentom umjetnice i najozbiljnijim ljudem umjela je mozag zavrtiti.« Murska je s velikim uspjehom pjevala u Berlinu, Parizu i Hamburgu, a onda se u Londonu definitivno potvrdila kao jedna od najvećih pjevačica 19. stoljeća. Njezino utjelovljenje Lucije bila je senzacija, bila je divna, ali da bi se stekla potpuna spoznaja o posebnosti njezina talenta, kako je pisao H. Sutherland Edwards u knjizi The Prima Donna »treba obratiti pozornost na samo njoj svojstven osobit uspjeh u interpretaciji neobičnog, nestvarnog«. Edwards je napisao: »Bila je puna života, i svaka njezina kretnja, pa i pogled, imali su značenje. Ponekad bi pretjerivala, ali nikada nije bila hladna i nikada nije ostavila publiku hladnom.« Operno kazalište pokraj Koruških vrata postajalo je sve neprikladnije za dvorsku operu i, nakon sedam i pol godina gradnje, 25. svibnja 1869. otvoreno je u njegovoj blizini novo veličanstveno zdanje, sagrađeno prema nacrtima bečkih arhitekata Eduarda van der Nülla i Augusta Siccarda von Siccardsburga. I u novoj zgradi jedna od zvijezda bila je kraljevska i carska dvorska komorna pjevačica Ilma von Murska. Pjevala je kao gošća i ponovno pobudila golemo zanimanje. Osam Ofelija u Hamletu u srpnju i kolovozu 1873. za vrijeme Svjetske izložbe bile su i njezin rastanak od pozornice na kojoj je deset godina slavila. Dalje je njezin život krenuo nizbrdicom, otisnula se preko oceana i 1880. postala profesoricom pjevanja na National Conservatory u New Yorku. Ali njezina pjevačka škola, prema svemu sudeći, nije odgovarala novim pjevačkim zahtjevima i ona se razočarana, tjelesno i duševno posve iscrpljena, vratila u München i u njemu umrla 14. siječnja 1889. godine. Ilma de Murska bila je uistinu briljantna, ali ekscentrična. Imala je savršeno pamćenje, uloge je često učila iz partiture ležeći u krevetu, dakle, bez pomoći glasovira, i sve je najteže i najzamršenije koloraturne ukrase izvodila s besprijekornom točnošću. Ali, putovala je sa švicarskim newfoundlandskim psom, za kojega se morao postavljati stol jer je s njim objedovala, i s cijelom menažerijom: majmunom, papigama i mačkom. Njezin je život za ono doba bio nedoličan, danas bi bila zvijezda nad zvijezdama. Bila je sklona pustolovinama. Na poleđini njezinih brojnih fotografija u bečkom Kazališnom muzeju piše da je bila senzacionalni koloraturni sopran, da je imala silne uspjehe, ali i da se ponašala lakoumno i da je pokušala samoubojstvo u jezeru Starnberger. Njezini suvremenici u Hrvatskoj u skladu s onodobnim svjetonazorima šturo su popratili njezinu smrt. »Obzor« je 19. siječnja zaključio nepotpisani nekrolog riječima: »Njezin život ugasnuo je u mraku na opomenu mnogim, kako je pogibeljan lažljivi sjaj. Položimo na grob nesretnice vienac priznanja! Laka joj zemlja!« G. B. Shaw u London Music in 1888-89 as heard by corno di bassetto završio je 23. siječnja nekrolog umrloj divi riječima: »Bila je i ostala najveća Lucia, mala, sitna i krhka žena s finim manirama i finim ukusom koji se izražavao u svemu, osobito na pozornici. Bila je lady of position.

Godine 1873. završava prvo sjajno razdoblje hrvatskih pjevača u bečkoj Dvorskoj operi. Trebalo je proći četrdesetak godina dok se u njoj kao stalni član ustalio bas Nikola Zec. U međuvremenu su po dva puta u njoj nastupile dvije velike pjevačice Zagrebačke opere, Mira Korošec (1882–1963) i Anka Horvat (1884–1948). Sjajan dramski sopran školovan na Bečkom konzervatoriju, Mira Korošec bila je stup početnoga razdoblja treće uspostave Zagrebačke opere. U Dvorskoj operi pjevala je 14. veljače 1911. Santuzzu u Cavalleriji rusticani, a 3. ožujka Goldmarkovu Kraljicu od Sabe. Premda je bečki izvjestitelj novina »Agramer Zeitung« napisao da se »njezin tamno obojen sopran snažna zvuka istom krasno razvija u velikoj dvorani Dvorske opere… i s lakoćom pokriva orkestar i u najtananijem pianissimu«, nije više pozivana. Isto se dogodilo sedam godina poslije i Anki Horvat. Vrlo profinjena i muzikalna mezzosopranistica, istaknuta operna i koncertna pjevačica, koja je od 1915. do 1918. bila članica Dvorske opere u Dresdenu, 20. ožujka 1918. pjevala je Amneris u Aidi uz glasovitu Čehinju Mariju Jeritzu, jednu od najslavnijih pjevačica 20. stoljeća, a 23. ožujka Azucenu u Trubaduru. Tisak je hvalio njezin »dramatski izraz, otmjenost i toplinu, jaku inteligenciju« i »izrazitu ličnost«, ali ni nju nisu ponovno pozvali.

Nikola Zec (1883–1958) djelovao je u Dvorskoj, a poslije Državnoj operi dvadeset i pet godina kao Nikolaus, poslije Nicola, Zec. Rođen u Zagrebu, nakon učenja pjevanja u rodnome gradu i u Beču, od 1911. bio je stalni član Volksopere. O našim pjevačima u Volksoperi bit će riječi u posebnom tekstu. Godine 1912. Zec je gostovao u Dvorskoj operi, pjevao je kralja Heinricha u Lohengrinu i Marcela u Hugenotima. U stalni angažman ušao je 1915, a tri godine do tada proveo je u Njemačkom kazalištu u Pragu. Zahvaljujući »moćnom Fafner basu«, kako čitamo u »Neues Wiener Tagblattu«, i visokoj muzikalnosti brzo je počeo nastupati u velikim ulogama. Iako za basa relativno mlad, pjevao je između ostalih Mozartove Sarastra u Čarobnoj fruli i Osmina u Otmici iz saraja te Kardinala Brognija u Halevyjevoj Židovki uz Jeritzu i još jednog velikana 20. stoljeća, također Čeha, tenora Lea Slezaka. Pjevao je Basilija u Seviljskom brijaču i Mefistofelea u Faustu uz Jeritzu i Alfreda Piccavera, engleskoga tenora koji je dugo godina bio jedan od najvećih bečkih opernih prvaka. Kao vodeći bas BDO nastupao je na premijerama, pa je 1925. pjevao Silvu u Verdijevu Ernaniju pod ravnanjem Pietra Mascagnija uz Slezaka, još jednu slavnu sopranisticu Selmu Kurz i glasovitog Mattiju Battistinija, jednog od najvećih baritona svih vremena. Zec je pjevao niz uloga u Wagnerovim operama, među ostalima Pognera u Majstorima pjevačima, Hundinga u Walküri, Fafnera u Rajninu zlatu i Siegfriedu te Fasolta u Rajninu zlatu, Hagena u Sumraku bogova, Dalanda u Ukletom Holandezu, Stefana Colonnu u Rienziju. U talijanskom repertoaru bio je Ramfis u Aidi, Timur u Turandot, Alvise u Giocondi, Colline u La Bohea me, Oroveso u Normi, Alidoro u Rossinijevoj Pepeljugi, Redovnik u Don Carlosu, Canciano u operi Četiri grubijana Ermanna Wolf-Ferrarija, u francuskom Zuniga u Carmen. Njegove izvrsne uloge bile su Falstaff u Veselim ženama windsorskim Otta Nicolaia, Komtur u Don Giovanniju i barun Ochs u Kavaliru s ružom Richarda Straussa, kojega je pjevao sa slavnom Lotte Lehmann. Tada se veoma njegovao suvremeni repertoar i kao bas bio je vrlo zaposlen i u njemu. Pjevao je u Palestrini i u čarobnoj operi Das Herz / Srce Hansa Pfitznera. Nastupio je na premijerama opera Die Gezeichneten / Obilježeni i Der

Schatzgräber / Tragač za zlatom Franza Schreckera. Isticao se i kao Trgovac zlatom u Cardillacu Paula Hindemitha i Čarobnjak u narodnoj operi Gajdaš Švanda Jaromira Weinbergera kojega je pjevao na bečkoj premijeri pod ravnanjem Clemensa Kraussa. Sudjelovao je u sjajnoj praizvedbi operete Giuditta Franza Lehára pod skladateljevim ravnanjem s Jarmilom Novotnom i Richardom Tauberom. Bio je redovit gost Salzburških svečanih igara, koncertni i oratorijski pjevač, snimao je gramofonske ploče. Za zaslužan umjetnički rad dobio je naslov Komornog pjevača. Kad je 1940. umirovljen, počeo se baviti pedagoškom djelatnošću. U Zagrebu je nastupio 1923. i 1925. u svojim krunskim ulogama Mefista, Sarastra, Osmina i Don Basilija. Umro je 1958. u Bad Ausseeu.

Nakon slučajna gostovanja s Alfredom Piccaverom 10. veljače 1921. u Tosci, članica berlinske Državne opere Vera Schwarz (1888–1964) postala je najesen iste godine stalna gošća u zgradi na Ringu, kako Bečani nazivaju svoj glazbeni ponos BDO. Preuzela je repertoar Marije Jeritza, koja je otišla u angažman u Metropolitan, i ubrzo postala jedna od njezinih prvih zvijezda. Kći znamenita izumitelja i konstruktora zrakoplova inž. Davida Schwarza i sestrična istaknuta skladatelja i dirigenta Srećka Albinija postigla je zavidnu međunarodnu karijeru u operi i u opereti. Visoke, vitke pojave, lijepe plave kose, urođena talenta za glumu, savršeno je te vrijednosti spajala s vrhunskim glazbenim kvalitetama. Austrijska operna legenda Marcel Pravy u svojoj knjizi Die Wiener Oper / Bečka opera spominje je nekoliko puta, naziva je »velikom, zvijezdom u svom repertoaru« i ističe kako je 26. prosinca 1935. na praizvedbi opernog prvenca austrijskoga skladatelja Franza Salmhofera Dame in Traum / Dama u snu ostvarila sjajnu kreaciju Renate. Uloga je bila kao skrojena po mjeri za nju. Rođena 1888. u Zagrebu, nakon učenja glasovira u školi HGZ-a i pjevanja u Beču kod Philippa Forstena, debitirala je 1908. u Theater an der Wien. Na nagovor Franza Lehára posvetila se opereti pa je u Zagrebu prvi put nastupila 1913. u njegovoj opereti Eva. Kazalištna kronika 1912/13. napisala je: »Bila je ona lijepa mala Verica Schwartzova, koju je Vlaho Bukovac ovjekovječio na velikoj svojoj slici povodom dolaska kraljeva u Zagreb godine 1895.« U Beč je došla nakon što je prešla u operni repertoar, nakon angažmana u Hamburgu i u Berlinu, a stalna članica Državne opere postala je 1924. Repertoar Vere Schwarz nije imao ograničenja. Mogla je pjevati sve: Bizetovu Carmen, Verdijeve Aidu, Leonoru u Trubaduru i Ameliju u Krabuljnom plesu, Wagnerove Elizabetu u Tannhäuseru, Sieglindu u Walküri, Evu u Majstorima pjevačima, Sentu u Ukletom Holandezu i Freiu u Rajninu zlatu, Rachel (u njemačkom govornom području naziva se Recha) u Židovki, Puccinijeve Tosku i Cio-Cio-San u Madame Butterfly, Neddu u Pagliaccima, Mozartove Groficu u Figarovu piru i Paminu u Čarobnoj fruli, Groficu u operi Das häusliche Krieg / Kućni rat Franza Schuberta, Straussove Arijadnu na Naxosu, Helenu u Egipatskoj Heleni, Salomu i Oktavijana u Kavaliru s ružom pod skladateljevim ravnanjem, Violantu Ericha Wolfganga Korngolda, Rosalindu u Šišmišu Johanna Straussa. Golem uspjeh postigla je kao pjevačica Anita u tada vrlo popularnoj operi Jonny spielt auf / Jonny svira Ernsta Kreneka na premijeri na Silvestrovo 1927. Postala je pojmom i za Mariettu u Korngoldovu Mrtvom gradu, koju je ostvarila pod njegovim ravnanjem. Godine 1929. protiv volje direkcije raskinula je ugovor s BDO da bi mogla nastupati u opereti. U Njemačkoj su ona i Richard Tauber uživali ugled najvećih interpreta Šišmiša i s tim gramofonskim izdanjem postigli milijunske naklade. Godine 1934. vratila se u Operu kao Carmen, Tosca, Elizabeta, Arijadna, Mozartova Grofica, Pamina, Saffi u Barunu ciganinu i Leonora u operi Moć sudbine. Godine 1936. u muzički i scenski nanovo nastudiranom Puccinijevu Čedu zapada pjevala je Minnie s Piccaverom, i Leonoru u Trubaduru s Jussijem Björlingom. Najavljivana velikim slovima »Komorna pjevačica Vera Schwarz« posljednji je veliki bečki uspjeh postigla u veljači 1938. kada je s Richardom Tauberom pjevala u Zemlji smiješka pod Lehárovim ravnanjem. A onda se pred nacistima sklonila u Englesku, gdje je na festivalu u Glyndebourneu bila prva Verdijeva Lady Macbeth. Godine 1939. otišla je u Ameriku, nastupala na koncertima, a zatim se posvetila pjevačkoj pedagogiji. Godine 1964. vratila se u Beč, koji je bio njezin umjetnički dom i u prosincu te godine umrla. Dvadesetih je godina razmjerno često gostovala u Zagrebu.

Piero, Pierre, Pierotić, o kojemu se u nas ne zna gotovo ništa, prvi je put u Beču pjevao u travnju 1934. Održao je koncert u Konzerthaussaal. Najavljivan velikim slovima kao gost je 4. lipnja 1935. u BDO pjevao Rigoletta. Vratio se 1937, pjevao Escamilla i Rodriga u Don Carlosu pod ravnanjem Bruna Waltera i u rujnu postao član Opere. Nizao je uloge Sharplessa u Madame Butterfly, Valentina u Faustu, Marcella u La Bohea me, grofa Petera Homonaya u Barunu ciganinu, Silvija u Pagliaccima i Moralesa u Carmen. Godine 1938. repertoaru je dodao Verdijeve Renata u Krabuljnom plesu, grofa Lunu u Trubaduru i Germonta u Traviati te Jakea Wallacea u Čedu zapada. Nastupio je na praizvedbama opera Wallenstein Jaromira Weinbergera i Ivan Sergejevič Tarasenko Franza Salmhofera. Angažman mu je prestao potkraj sezone 1938/39, kada je otišao u Rio de Janeiro i Sao Paolo.

Prvi nastup Tomislava Neralića (1917) kao gosta bio je 29. lipnja 1943. u ulozi Collinea u La Bohea me. U rujnu je već bio član BDO. Slijedili su nastupi u manjim ulogama prikladnima za taj basovski uzrast. Pjevao je Monteronea u Rigolettu, Tommasa u U dolini, Titurela u Parsifalu, Basilija u Seviljskom brijaču, Collinea u La Boheme Godine 1944. proslavljao se osamdeseti rođendan Richarda Straussa i mladi Neralić je pjevao male uloge u nekoliko njegovih djela Ženi bez sjene, Salomi, Capricciu i Kavaliru s ružom. Pjevao je još u Palestrini i pri kraju sezone ostvario veće uloge Ferranda u Trubaduru i Redovnika u Don Carlosu. On je u BDO nastupao i poslije rata.

Jedna od najsjajnijih zvijezda u BDO bio je najveći hrvatski tenor Tino Pattiera (1890–1966). Prvi je put gostovao 28. travnja 1920. u Toski uz slavnu Mariju Jeritza, i taj je njegov nastup označen kao senzacija. Njegov topao, baritonalno obojen tenor i sjajna scenska pojava odmah su osvojili izbirljive Bečane. Najavljivan kao zvijezda potpisao je ugovor za stalna gostovanja, koja su počela u prosincu 1923. Komorni pjevač Semper Opere u Dresdenu nastupio je tada s Verom Schwarz u Toski i Trubaduru i u siječnju 1924. u Carmen i u Krabuljnom plesu. S Lottom Lehmann pjevao je u Toski i Otellu, a sa Selmom Kurz u Traviati. Nastupio je još u Pagliaccima, La Bohea me, u Cavalleriji rusticani i u Fra Diavolu. Za Fra Diavola, kojega je igrao i na filmu, bile su posebne cijene ulaznica. Pattiera se vratio u veljači 1926. kao André Chenier. Još jedanput došao je u travnju 1932. i predstavio se kao Wagnerov Tannhäuser. U svibnju je pjevao Otella i Canija u Pagliaccima.

Godine 1927. počeo je gostovati tenor Pavao Marion Vlahović (1891–1962). Došao je iz Opere u Dresdenu i kao Paul Marion 27. veljače pjevao je Calafa u Turandot. Do kraja godine pjevao je Fausta u predstavama u kojima je slavni Fjodor Šaljapin bio Mefistofele, Radamesa u Aidi, Rodolfa u La Bohea me i Pinkertona u Madame Butterfly te nastupio u glavnoj ulozi Stranca u tada popularnoj Korngoldovoj operi Das Wunder der Heliane / Čudo Heliane. Godine 1928. bečkom je repertoaru dodao skladatelja Maxa u operi Jonny svira i Erika u Ukletom Holandezu. Marion se vratio u BDO u svibnju 1934. najavljivan kao gost iz Opere u Chicagu. Pjevao je Manrica i Calafa.

U ožujku 1925. Drago Hržić pod imenom Karl Drago pjevao je Rigoletta.

U svibnju 1927. Ljubica Oblak-Strozzi kao prvakinja Državne opere u Berlinu Violetta de Strozzi pjevala je Salomu.

U siječnju 1932. Josip Rijavec kao José Riavez pjevao je Don Joséa u Carmen.

U BDO počela je 2. rujna 1937. jedna velika svjetska karijera. Članica Njemačkog teatra u Pragu Zinka Kunz nastupila je u naslovnoj ulozi Puccinijeve Toske. Mariano Stabile pjevao je Scarpiju.

U svibnju 1939. Lovro v. Mattachich ravnao je predstavom Madame Butterfly, a u naslovnoj je ulozi nastupila Zlata Gjungjenac.

U siječnju 1944. u BDO, koje će poslije postati prvak, prvi je put nastupio Josip Gostic, najavljen kao Josef, gost iz Opernhaus der Stadt Wien (Volksopere).

Stalne članice BDO bile su i tri umjetnice inozemnoga podrijetla koje su bile članice Zagrebačke opere. Izvrsna koloraturna sopranistica koja je od 1918. do 1927. pjevala u Zagrebu, Austrijanka Tinka Wesel-Polla (1890–1944) nastupala je u njoj 1912. i 1913. godine. Godine 1932. počela je gostovati nekadašnja prvakinja Zagrebačke opere, a tada članica praškog Národnog divadla, Zdenka Zika (1905–1990). Pjevala je Aidu i već je u travnju kao Amelija u Krabuljnom plesu nastupila angažman koji je potrajao do kraja sezone 1935/1936. Gostovala je i 1937. Nakon iznimno uspješna zagrebačkog angažmana od 1938. do 1940., u BDO je do 1944. nastupala buduća glasovita talijanska sopranistica Alda Noni (1916).

Zanimljiva je bila bečka karijera Osječanke Josie von Petru (1876–1907), nećakinje urednika »Slawonische Presse« u Osijeku. Nakon što je slavni pijanist Julius Epstein otkrio njezin glas, na Bečkom je konzervatoriju studirala pjevanje kod Philippa Forsténa i dramsku poduku dobila od Augusta Stolla. Debitirala je 1898. kao Amneris u Aidi u Njemačkom kazalištu u Pragu i tamo je četiri godine postizala velike uspjehe. Na poziv Gustava Mahlera u BDO gostovala je potkraj 1901. kao Amneris i postigla sjajan uspjeh pa je od 1902. bila njezina stalna članica. Pjevala je Erdu u Rajninu zlatu i Siegfriedu, Fricku u Walküri, Groficu u Pikovoj dami, Waltraute i Prvu Nornu u Sumraku bogova, Carmen, Azucenu u Trubaduru, Majku u Charpentierovoj Louise, Amneris, Mrs Quickly u Falstaffu, Hedwig u Wilhelmu Tellu, Orlowskog u Šišmišu, Ulriku u Krabuljnome plesu i niz manjih uloga u operama suvremenih skladatelja. Imala je krasan pastozni alt velika volumena i bila je vrlo skladne pojave. Početkom 1907. razboljela se od tada neizlječive sušice i 22. studenoga umrla u Davosu. Pisala je i kritike. Godine 1905. u Osijeku je nastupila kao Azucena i Carmen. Snimala je za tvrtke Odeon, Favorit i Pathé-Zylinder, među ostalim i pjesme hrvatskih autora.

A onda je 30. lipnja 1944. s predstavom Wagnerova Sumraka bogova završio rad u zgradi. Veličanstveno zdanje postalo je žrtvom ratnih razaranja.

Marija Barbieri