BEZ KATARZE

BEZ KATARZE

Glumački je predstavu u najvećoj mjeri iznijela Jagoda Kralj Novak kao Ema, koja nosi svu složenost moralnih implikacija zapleta i neokaljanom nevinošću žrtve

Mate Matišić sigurno bi se složio s Čehovom u tome da nema nijednoga predmeta ni prizora što ih je autor stavio u tekst, kako god oni neznatni bili, a da ne budu upisani u predstavu te samo čekaju trenutak da aktiviraju svoje sudbinske posljedice. To se u drami Mate Matišića Žena bez tijela događa već od prvoga prizora kad protagonist, razvojačeni branitelj Martin, dovodi u svoj stan prostitutku Emu. Ema pokazuje visok stupanj poslovnosti i sklonost da posao brzo obavi, ali se prizor unatoč njezinoj toploj susretljivosti razvija u nelagodu, koju izaziva Martin dajući joj do znanja o drukčijoj svrsi njihova sastanka. Ono u čemu se nazirao rukopis erosa ispostavlja se naime kao rukopis thanatosa: Martin otkriva Emi kako je nasmrt bolestan te se hoće oženiti njome kako bi joj nakon smrti ostavio svoju mirovinu. Dolazak Martinovih suboraca, Pište i Mladena, ubrzava događaje ne dajući im možda mogućnost da ocrtaju razmjere predstojeće katastrofe: oni se hoće po svaku cijenu osigurati da ne iziđe na svjetlo pokolj, koji su iz osvete počinili nad Eminim mužem četnikom, a silovali Emu. Oni stavljaju Martina pred izbor: ili da ubiju Emu ili da se Martin sam ubije. Videći da njegovo grizodušje neće moći dovesti do ishoda kakav je on želio, Martin se ustrijeli. Prekasno da Martin pred Emom osvjetla obraz, jer ona na njegovu pogrebu prepozna po glasovima svoje silovatelje, a za Martina shvati da ju je držao za ruke dok su je silovali.

Gdjekad požalimo što Matišićeva velika fabulativna mašta ide tako brzo i pravocrtno, kao što se to događa u Ženi bez tijela, umjesto da idući u širinu otkriva više dubine i plastičnosti slike, više potencijalnih sudionika i ključeva raspleta i antropoloških dubioza, koji bi zgusnuli ozračje drame dodatnom napetošću.Tako se nastavak ratnog obračuna pretvara u dramu savjesti koja nikomu ne dopušta da se lagano opere od krivnje, štoviše ona je čini nepovratnom: Ema je apsolutna žrtva, Magdalena za koju je Krist prerano i definitivno umro na križu. To je konačna poruka ove mračne kršćanske drame kao drame kršćanstva, kakva se bezbroj puta odigrala u našim prostorima. Matišićev zaplet toliko je djelotvoran da se ne može rasplesti nikakvom katarzom: tragični svijet završava se jedino kako može, katastrofom nakon koje ne preostaje nade. Režirajući Matišićeve farse i drame redatelji se povode za prividnom lakoćom i izravnošću njegova rukopisa ne uviđajući možda da bi morali biti upućeni na suprotno: čitati ga putem beznadnosti posljedica. U tom smislu režijska postava Dražena Ferenčine jedva da zadire ispod korektno pročitana teksta, a kamoli da bi se potrudila oko definicije ozračja. Pitamo se, ne bi li pokoji retrospektivni prizor iz rata dao predstavi pozadinu za razmišljanje, pričuvu pitanja koja bi mogla zaigrati u raspletu? U suglasju s takvom korektnošću, scenografija Ive Knezovića opisuje tek mjesto bez dubine, gdje se može odvijati slično urušavanje jednog pojma ljudskosti i pripadnih mu atributa. Glumački udio predstave razgovijetno se razdvaja na muški i ženski. Muški, glavna uloga Martina u tumačenju Danijela Radečića, i Pišta u tumačenju Roberta Ugrine, plošan je i tvrdokuhan, ne ostavljajući mjesta za bogatije asocijacije. Tananiji je prinos Milivoja Beadera kao zapovjednika Mladena s njegovom civilno-vojnom odrezanošću iskaza. Standardno je realistična, ali topla Vlasta Knezović kao Martinova majka Marija. Glumački je predstavu u najvećoj mjeri iznijela Jagoda Kralj Novak kao Ema, koja nosi svu složenost moralnih implikacija zapleta i neokaljanom nevinošću žrtve – s argumentima koji su k tome ženski uvjerljivo osjetilni, jer ne bi inače bili kadri ponijeti tu poruku.

Matišićeva Žena bez tijela uvjerljivo nastavlja dramski niz o tragičnoj ženskoj sudbini započet Lucićevom Robinjom i nastavljen Vojnovićevim Ekvinociom i Krležinom Agonijom, a sam autor dao je njome svoj vjerojatno najjači prinos hrvatskom dramskom izborniku.

Zvonimir Mrkonjić