ŽUNTA

ŽUNTA

Svaki dan prolazim pokraj jedne male knjižare. Ne zalazim u nju, jer ondje glavni asortiman čine pernice, teke i tempere, ali redovito zavirim u izlog, jer u izlogu uvijek ima poneka knjiga, radi reprezentacije. I, danas me u tom izlogu dočekalo iznenađenje, pa sam i zastao, jer mi se učinilo da sam spazio staroga znanca kojega već godinama ne viđam.

Ugledao sam, naime, ondje komplet knjiga. Riječ je o izabranim djelima domaćega autora, knjige su lijepo opremljene i ima ih šest. Stajao sam pred onim staklom i buljio u te knjige, te se pitao otkad nisam vidio komplet. I, zaključio sam da je prošlo već jako dugo vremena. Kompleta već dugo nema.

A nekad su oni bili obavezan dio svakoga izdavačkog plana; dapače, vrijedilo je pravilo: što više kompleta, to bolja zarada. Dakako, ako su kompleti dobro pogođeni, u sadržajnom i u likovnom pogledu.

Što su, dakle, oni sadržavali? Najčešće su to bila sabrana ili izabrana djela ugledna ili jako popularna pisca. Ovako je to išlo: načini se od šest do dvadeset svezaka tih djela, udari im se svima ista oprema (po mogućnosti da djeluje luksuzno), i to se onda ponudi čitatelju. Što se tiče izbora pisaca, tu postoje dva kriterija: jedno su oni koje će netko kupiti zato što su vrijedni, a drugo oni koje će netko drugi kupiti zato što su zanimljivi. U prvu skupinu išao bi Dostojevski sa svojim izabranim djelima, a u drugu Janko Matko sa svojim.

A i jedno i drugo kupci su kupovali zato da bi držali knjige na regalu, na vidljivu mjestu u dnevnoj sobi. Pravili su se tada ne baš osobito duhoviti vicevi o nabavljanju knjiga na metre i po boji, ali stvar nije bila ni izbliza tako jednostavna. Jer, nisu naši ljudi kupovali te knjige zato da bi se njima razmetali, nego zato što su držali da će ih uistinu netko čitati. Da će ih čitati oni sami, kad jednoga dana odu u mirovinu pa budu imali dovoljno vremena, ili da će ih čitati njihova djeca, kad im te knjige budu trebale u školi i na fakultetu.

A pritom se kupovanje u kompletima činilo kao vrlo razuman potez, jer je cijena pojedinačnog sveska tako bila mnogo manja nego kad bi čovjek kupio samo njega. Nevolja je bila jedino u tome što neke od tih svezaka kupac nikada ne bi ni otvorio — ni on, ni njegova djeca, ni unuci — naprosto zato što se radilo o nevažnim ili manje uspjelim piščevim djelima. Prodaja u kompletima — i onda kad su se nudili znatniji pisci, kao klasici ove ili one nacionalne literature — uvijek je bila zasnovana na principu cuboka ili žunte: kao što si u mesnici uz meso morao uzeti i nešto kostiju, tako si uz knjige koje te zanimaju morao kupiti i one za koje ne mariš.

I, to je bio glavni problem s tim kompletima. Zato bi poslovođe u knjižarama fino rasparili komplet i prodavali najtraženije knjige iz njega. Ništa nije vrijedilo što su na svescima bilo jasno vidljivi brojevi, što je čak i piščevo ime bilo ispisano tako da je po jedno slovo stajalo na svakom svesku: kompleti su se razbijali, a neprodani primjerci vraćali nakladniku. Ukratko, oni tipovi u knjižarama — koji su, dakako, imali postotak od prodaje — bogatili su se na račun izdavača, ne dijeleći s njima nikakav rizik.

A to opet nije bilo ništa drugo nego slika i prilika socijalističkoga društva. Jer, u socijalizmu se također očekivalo da oni koji znaju i mogu raditi rade za one koji ne znaju ili neće. Vrijedilo je to unutar jednog istog poduzeća, jedne iste privredne grane, ali i unutar društva kao cjeline. Kao što zanimljive knjige vuku za sobom i dosadne knjige, tako dobra poduzeća i ljudi vuku za sobom loša poduzeća i ljude.

Tako je to, naime, bilo zamišljeno, ali se nikad nije ostvarilo, jer uvijek je odnekud probijao bilo ekonomski princip, bilo goli lopovluk, i uvijek se našlo načina da se ta umjetna jednakost zanemari. Kao što su poslovođe u knjižarama rasparivali komplete, pa prodavali samo one knjige koje se traže, prebacujući trošak poslovanja na nakladnika, tako se i u društvu uvijek nekako probijao onaj tko je vještiji, drskiji, tko se znade snaći. I zato je u socijalizmu bilo itekakvih socijalnih razlika, a solidarnost nije mnogo značila. A s obzirom na to da su svi postupali kao i oni poslovođe — dakle kriminalno — poduzeća su propadala, a propao je napokon i sam socijalizam.

I doista, otkako njega nema, ne postoje više ni kompleti knjiga, to želim istaknuti. Najprije zbog izostanka kreditne prodaje, pa zbog slabe kupovne moći, a na kraju i zbog posve novog karaktera knjižarskog tržišta, više gotovo nitko ne nudi komplete. Danas se više isplati dobro zaraditi na jednom naslovu i time pokriti troškove drugoga, nego ih oba nuditi u kompletu i zaraditi traljavo i nikako. A oni poslovođe, dakako, još vrebaju. Zato kompleta već dugo nema.

Točnije, nije ih bilo, a sad su se ponovo pojavili. Zato me zainteresiralo tko je mogao doći na ideju da obnovi tu pomalo zaboravljenu instituciju. I, otkrio sam ono što sam mogao i očekivati; rade to dva tipa nakladnika: s jedne strane veliki, a s druge profilirani.

Veliki izdavač je kombinat, pa misli da je više ujedno i bolje, te nudi komplete lektire, klasika ili Zagorke. Profilirani je nakladnik onaj koji izdaje neprofitabilnu, ali potrebnu literaturu, i za taj posao dobiva novac od države, te mu više kompleta znači i više novca. I jednima i drugima bilo je u socijalizmu lijepo, njima je lijep bio i sam socijalizam.

Zato ja pred onim izlogom osjećam potrebu da im doviknem: polako, momci, budite oprezni. Jer ti kompleti sigurno će vam se raspasti, a to bi onda mogao biti znak da će se raspasti i sve drugo.