U POTRAZI ZA HRVATSKOM I HRVATIMA

U POTRAZI ZA HRVATSKOM I HRVATIMA

Toliko smo zatrovani politikom da ni u danima odmora, i daleko od zemlje, ne mogu propustiti slušanje kućnih vijesti. I tako u Amsterdamu, u središnjem Dnevniku HRT-a, čujem (i vidim) jednog visoko pozicioniranog političara kako mi poručuje (kao da prijeti) da su kultura i jezik jedini čimbenici nacionalnoga identiteta o kojima se treba brinuti. I premrem od straha za svoj identitet.

Jer, kako sam ja, eto slučaja, baš Hrvat, a ne mogu tvrditi da dobro poznajem hrvatski jezik, to sad mogu očekivati ozbiljniju skrb društva kako ga ne bih i izgubio. Štoviše, kao profesoru hrvatskoga jezika i književnosti, možda mi je ta skrb prijeko potrebna, jer radeći sa starim knjigama izgubio sam i ono malo samopouzdanja što sam ga školovanjem stekao.

U tim se knjigama, naime, kroz minula stoljeća, u jeziku i s jezikom svašta događalo. Pa, eto, poredam li na stolu samo one knjige tiskane u netom prohujalom stoljeću, primjećujem da je svako desetljeće donosilo poneku novinu, nerijetko i onu retro, što je u konačnici i pridonijelo mojem (ne)znanju vlastitoga jezika.

A istodobno, knjiga, kao prvi industrijski proizvod, tiskala se u Hrvatskoj ukorak sa svijetom, dakle, usporedno s naprednim zemljama Europe.

I u čemu je onda problem?

Za hrvatsku knjigu, čini se, postoje ona sretna razdoblja, kao i razdoblja koja se gotovo isključivo mogu svesti na samo služenje pismenosti.

Nasuprot tomu, zemlja u kojoj uvijek rado boravim, Nizozemska, u svoj je razvoj uključivala svekolike mogućnosti da sve ono što se misli, govori ili napiše, bude obznanjeno ili tiskano. Makar bilo i heretično, što potvrđuju i najnoviji primjeri.

Tako se, primjerice, da je Zemlja okrugla, od davnine moglo čitati u Nizozemskoj, dok je za većinu ostaloga svijeta ona prilično dugo (morala biti?!) samo ravnom pločom.

Okreće li se Zemlja i u Zagrebu možda sporije samo zato da bi naš vijek bio što dulji ili da bismo konačno imali vremena naučiti čitati i pisati vlastitim jezikom? Teško je povjerovati. Bit će, ipak, da su posrijedi neki drugi, ozbiljniji, razlozi.

U ovoljetnoj šetnji Amsterdamom nikako se nisam mogao osloboditi stalnih usporedbi, jer ako je vjerovati brojkama, Zagreb broji 779.145 stanovnika, a Amsterdam 743.000. I unatoč tomu, teško je utvrditi koji je grad zapravo veći. Naša Metropola ili njihov Velegrad.

Zato sam po amsterdamskim antikvarijatima krenuo u potragu za Hrvatskom, jer je dobro poznato da smo u Nizozemskoj umnogome zastupljeniji negoli ona u našoj zemlji.

Kupio sam kartu Amsterdama u kojoj su točno naznačene lokacije antikvarijata. U nas, o tome možemo samo sanjati.

U kratkom uvodu navodi se da u širem području grada radi 120 antikvarijata, od kojih u užem središtu njih čak 75. Neki od njih po veličini premašuju sve zagrebačke zajedno. I svi, više-manje, uspješno djeluju. Ne zatvaraju se kao u nas.

Na isti broj stanovnika u nas ih je sve manje (10), jedva životare, a u posljednje vrijeme ugašeno ih je nekoliko nekad važnih i utjecajnih.

Amsterdamske antikvarijate moglo bi se podijeliti na one koji su ušli u globalnu internetsku utrku sa svijetom i one koji asortimanom, interijerom i vlastitim izgledom njeguju djelatnost svojih predaka. S pogodnostima zaštićene stanarine i neplaćanja poreza, oni tako mogu biti na usluzi svojim građanima i nekom od tri i pol milijuna turista, koliko ih posjeti ovaj grad godišnje.

Radosno srećem poznato mi lice iz mog zagrebačkog antikvarijata, jednog nizozemskog publicista, koji se, osim prevođenjem, bavi i istraživanjem naše povijesti. Ali, ubrzo sam požalio što sam ga uopće sreo. Jer, odmah mi se počeo žaliti na stanje fonda u našim knjižnicama. Pita me zašto naše knjižnice ne obnavljaju svoje fondove? Zašto nemaju knjige koje su, zbog trošenosti (kako kažu) morali otpisati ili ih naprosto fizički više nema, iako su u katalozima još uvijek uredno zavedene? Rekoh mu da je pitanje retoričko. A on uporno nastavlja: eto, u Gradskoj knjižnici odgovorili su mu da traženo (hrvatsko) izdanje ni ne moraju imati, jer su oni narodna knjižnica. A u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, uz mnoga izdanja, bilježe jedan, ali zaštićeni primjerak (zatvoreno spremište), i tvrde da nisu posudbena biblioteka. Dosadan neki čovjek. I pita dalje: zašto ne nabave potrebne knjige, jer čemu služe antikvarijati. Kako mu objasniti da knjiga u nas malo koga uopće više i zanima, a da ponuđeni potrebni ogledi u mnogih stoje neotvoreni i po nekoliko godina.

Dosadnom čovjeku na kraju sam preporučio asortiman na kiosku koji bi trebao biti dostatan i za njega, kad je to već i hrvatskim građanima koji, kao ni ja, ionako ne znaju dobro hrvatski. Baš kao i on.

Želeći ga se što prije riješiti, kažem mu da imam dogovor na koji već kasnim. A zapravo odlučio sam krenuti u potragu za, zgodne li riječi, našijencima u Amsterdamu.

Da vidim koliko smo prisutni u tom vrlom svijetu, kad već znam da taj svijet u nas postoji uglavnom samo posredno, iz tuđih jezika, i sve rjeđe posljednjih desetljeća.

Lako i brzo našao sam Dubravku Ugrešić i Slavenku Drakulić, dok je potraga za Andrićem i Krležom ipak nešto dulje potrajala. Sve što tražite, može se naći, samo morate imati strpljenja, kaže mi jedan stari, iskusan antikvar. I pronašao sam Andrića, zatim Krležu, Matvejevićev Mediteranski brevijar, ali i Lelu Zečković u znamenitom Querido izdanju. Ta je pjesnikinja i profesorica zaslužna za mnoga Krležina izdanja, baš kao i za upoznavanje nizozemske publike s poezijom, spomenimo samo, Marije Čudina i Danila Kiša. Posao što ga je obavila u Nizozemskoj, kao nevladin ataše za hrvatsku kulturu, da smo pristojna zemlja, bio bi barem negdje pošteno zabilježen. Ali, naravno, nije ona specifičan slučaj. Prije bismo rekli – to je naša opća praksa.

Spomenuo bih Raster s Krležom na naslovnoj stranici, a zastupljen je i u jubilarnome broju ovoga časopisa. Objavljeno je i nekoliko lijepih Krležinih izdanja, sve u prijevodu Guida Snela kojemu također mnogo dugujemo, a da to ni ne znamo.

Zanimljiva je i knjiga Signalementen Over auteurs... u kojoj je Krleža u zaista biranom društvu: Gombrowicz, Babel, Kolakowski, Jan Kott i dr.

Prolazim pogledom po policama: posebne imaju Thomas Mann, Joyce, Kafka, Faulkner, Hemingway, Camus, Genet, Yourcenar i mnogi drugi.

Na jednoj piše: Prva izdanja, a na drugoj: Ilegalna izdanja. A kad knjiga ima još i posvetu, ili samo potpis autora, posebno se izdvaja. O cijenama tada ne treba ni govoriti. Zamišljam ih u Zagrebu i istodobno se pitam koga to u nas danas uopće zanima ili mu nešto znači, kad to više nije zanimljiva građa ni za nadležnu struku? U antikvarijatu kupujem katalog prošle aukcije avangardnih knjiga. Od hrvatskih pisaca u njemu pronalazim Ivšića. Cijena pristojna. Da se zna koliko, rekli bi mi da sam lud za to dati toliko novca. Ali, što ja tu mogu. Kupujem i knjigu o nadrealizmu iz 50–ih godina u kojoj gospodin Ivšić zauzima zavidno mjesto. Zanima li to možda koga?

Odlazim potom na Spui, zaustavljam se pred kultnom knjižarom Boekie Woekie, koja drži neoavangardu i autorske knjige umjetnika. Grupa Šestorice ovdje je bila prisutna i prošle godine, a poneko Martekovo izdanje još je tu. Rekao sam im da je upravo umro Željko Jerman pa sam im darovao plakat Vjenčanje. Plakat ih je toliko oduševio da je svoje mjesto u trenu našao u izlogu.

Ulazim zatim u Atenaum, jednu od najboljih knjižara u gradu. Jedan izlog zauzele su biografije slavnih osoba: Hitler, Ivan Pavao II, Clinton, Sharon, Tatcher, Merkel, Walesa, a među njima i naš bivši drug Tito.

Razmišljam, u nas bi teško dobio takvo mjesto.

Bogu hvala, vidio sam i prevedene pjesme Slavka Mihalića, Ljerke Mifka i Borisa Marune, a na velikoj izložbi povijesti mode u Museum shopu, među izabranim razglednicama na tu temu našla se i Matilda Željka Premerla. Uz to, u specijaliziranom dućanu Art unlimited, može se naći još poneka razglednica s njegovim vedutama Amsterdama, kao i knjiga Dynamic darkness što prati istoimenu izložbu.

Pozornost nizozemske publike pobudila je i autobiografska knjiga Stipe Jeleča, koji se, nakon dvije godine provedene u Zagrebu, gdje se bavio plesom i glumom, zaputio u Amsterdam, tamo se školovao i ostao. Nastupa u kazališnim produkcijama. Da se u nas prate svjetska zbivanja, teško bi Ilinčić mogao govoriti o primatu.

U jednoj od knjižara našao sam i nizozemsku knjigu Nade Pinterić.

Petkom odlazim na sajam antikvarnih knjiga na Spuiu. Otvara se u deset sati, ali dolazim ranije, dok se knjige još slažu, kako bih izbjegao uobičajene dnevne gužve. Pitam se ima li i ovo kakve veze s nama: 75 eura za monografiju Anne Baldassari Picasso. Life with Dora Maar. Nešto je jeftinija monografija Art deco and modernist carpets u kojoj je zastupljena Otti Berger. Tko je ona saznat ćete iz ove monografije, ali ne i iz naše likovne enciklopedije!

Izložene su publikacije Cobre s kojima sam se samo mogao slikati (400 eura), Gropiusa, kao i autorska knjiga Bruna Munarija, čije se zagrebačke izložbe dobro sjećam.

Antikvar s dječjim knjigama posebno je izdvojio izdanja Anne Frank i razna izdanja Milneovog Winniea zvanog Pooh. I rodna Annina kuća i more različitih izdanja donose godišnje veliki profit. Na tuđoj nesreći. Opet moram reći već viđeno.

Na posebnom štandu samo su francuske knjige. Među njima, s desetak knjiga, izdvojen je René Char. Razgledavam ih i među njima nalazim tematski broj posvećen Charu: Sud – Révue littérature iz 1984. godine. Usput: cijena mu je 15 eura. A u njemu, uz ostala velika imena suradnika, stoji i ime Jelene Zuppa. Tko u nas još pamti njezino ime i vrijednu ulogu koju je u nas imala? Za mnoge je to prošlost koju smo nepravedno posve izbrisali.

S osobitim pijetetom kupio sam knjigu poznatog nizozemskog pjesnika Hansa Faveryja, jer je rodbinski bio vezan uz Hrvatsku. Naime, kao suprug Lele Zečković, mnoge je godine ljetovao na Šipanu, oduševljavao se njime, pa je i tu svoju knjigu posvetio tom našem otoku. U nas, uvjeren sam, za njega nikada nisu ni čuli, a kamoli da nekom padne na pamet da ga, barem u antologijskom izboru, prevede.

Nisam, naravno, za svojih godišnjih posjeta Amsterdamu, upoznao bogatog antikvara, knjižara ili nakladnika. Dakako da oni postoje, ali tada je riječ o posve drugim ljudima, njihovim izdanjima, knjigama koje me nikada nisu zanimale. Reći će netko, eto konačno sličnosti: baš kao i u nas. I neka ih, svejedno, jer i ovi prvi, za razliku od nas (istih) pristojno žive od svog rada. I baš kad pomislim da vidim kuglu kako se okreće, ona iznenada ponovno izmakne pod ploču?

Ljetni amsterdamski kulturni program posebno je zanimljiv. Nema što nema. Na Tjednu, kulturnom festivalu koji se održava kao najava kulturne sezone: koncerti, brojne kazališne predstave – često pod šatorima, štandovi s knjigama na kojima autori potpisuju svoje knjige.

Televizija, kao najjači medij, gotovo u stopu prati ove priredbe, a nerijetko ih i prenosi.

I kulturni prilozi u novinama vrijedni su naše pažnje i usporedbe. Mnogi naši feljtoni, danas istjerani iz naših novina, uvjeren sam, našli bi svoje mjesto u nizozemskima – samo da ih konačno počnemo i prevoditi.

U svim kulturnim pregledima za kolovoz najavljivana je izložba Living Art on the Edge of Europe u muzeju Kröller-Müller. Koliko je hrvatska umjetnost kroz Gorgonu zastupljena na toj izložbi, lako je uočiti već iz kataložnog priloga Branke Stipančić.

Konačno, Gorgonu tiskanu u Zagrebu možete pronaći i u Beču i u Londonu, a poneki se primjerak nalazi i u američkim knjižnicama, ali zato u nas, u hrvatskoj Nacionalnoj knjižnici nema ni jedan komplet.

Turisti iz cijeloga svijeta u Amsterdamu, dakle, mogu pronaći našu knjigu, sliku, plakat… A što mi nudimo zauzvrat?

Kada turisti i dođu u našu metropolu i jedva pronađu jedan od desetak antikvarijata, koji, gle čuda, plaćaju i turističku rentu, ne požele, gotovo nikada, za uspomenu sa sobom ponijeti neku od naših raskošnih monografija Grada. Najčešće ih zanima neka stara knjiga (pa makar i u pretisku), slikovnica, razglednica ili, čak, obična početnica prvoga razreda. Uz sjećanje na još uvijek čisto more i bistra Plitvička jezera. Naravno, postoje i neobične ture hodanja od nekoliko dana, primjerice, dionicom Istra – Zagreb, o kojima ni naši turistički uredi ništa ne znaju. A kamoli da bi ih upriličili. Trebat će još mnogo vode poteći ispod… naše ploče.

Ivan Berislav Vodopija

(odlomak)