Točna podjela

Točna podjela

Razmjerno komorna Prohićeva predstava, kojom defilira iznimno velik broj likova, ali uvijek u malim prizorima, nikad u istinski skupnim, predočila je svijet i ideju Bulgakovljeva romana na način dosljedan i dostatno dinamičan da održi gledateljevu pozornost budnom tijekom troipolsatne izvedbe

»Đavo je najsjajniji lik velikog Bulgakovljeva posthumnog romana. Pojavio se jednog jutra pred dvojicom građana, od kojih je jedan upravo nabrajao dokaze o nepostojanju Boga. Pridošlica nije dijelio to mišljenje… No, još nešto: bio je nazočan i pri drugom Isusovu ispitivanju pred Poncijem Pilatom, i o tome pruža iscrpan izvještaj u poglavlju koje, u cijeloj knjizi, možda najviše zapanjuje… Malo zatim, demon nastupa u varijeteu, pred golemim gledateljstvom. Ono što se zbiva tako je neobično i jedinstveno da neki od gledatelja potom budu otpremljeni u psihijatrijsku kliniku… Roman-poema ili, ako hoćete, show u kojem se pojavljuju bezbrojni likovi, knjiga u kojoj se gotovo okrutni realizam miješa i stapa s najvišom mogućom temom: Pasijom… U tome se Bulgakov pridružuje najdubljoj književnoj tradiciji svoje zemlje: noti mesijanizma, koju nalazimo u određenim likovima Gogolja i Dostojevskog, i u onoj Božjoj ludi, koja je gotovo neizbježna u svakoj velikoj ruskoj melodrami… Majstor i Margarita, čudesno djelo koje svatko mora pozdraviti s ganućem.«

Ovaj dugi citat pripada Eugeniju Montaleu: najveći talijanski pjesnik 20. stoljeća, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, tim je riječima popratio prvo potpuno izdanje Bulgakovljeva romana (1967), napisana tridesetak godina prije – u Rusiji, za vrijeme staljinskoga terora. Doista, nitko ne bi mogao bolje, u nekoliko redaka, sažeti to velebno, začudno i mnogostrano djelo, u kojem se satira, lirizam i fantastika miješaju na dotad nezamisliv način, dostupan i ostvariv samo najvećim umjetnicima. Moglo bi se ustvrditi da je Majstor i Margarita na tragu također besmrtna Goetheova djela, i još ranijih faustovskih motiva, no bio bi to tek dio (romaneskne) istine koja je tako složena, da je pravi podvig odvažiti se i prihvatiti njezine (nužne) redukcije i adaptacije za pozornicu. Još pamtimo antologijsku predstavu rumunjskoga redatelja Horee Popescua u zagrebačkom HNK prije više od dvadeset godina; u Gavelli su, međutim, autorica dramatizacije Sanja Ivić (koja je svojedobno surađivala i s Popescuom) te redatelj Ozren Prohić krenuli drugim putem. Eliminirali su svaku spektakularnost, koju kaleidoskopičnost i gotovo neumjereno bogatstvo romana nude, te se okrenuli intimnom, unutrašnjem, cerebralnom (kako se to nazivalo u Pirandellovo vrijeme). Bio je to izbor djelimice nametnut razmjernom skučenošću Gavelline scene, ali jednako tako i vlastiti svjestan izbor, koji je predstavu usmjerio drugamo i odagnao poredbu s onom (drukčije koncipiranom) Popescuovom.

Urodio je plodom, valja odmah reći – naglašeno je ono univerzalno i svevremeno u Bulgakovljevu djelu, prikladno i za današnje, a vjerojatno i za neko buduće doba (koje će se još više u svijesti i vremenu udaljiti od specifičnih uvjeta nastanka Majstora i Margarite). Naime, naglašavanje inherentne Bulgakovljeve satire na konkretni povijesni trenutak (koji u Prohićevoj verziji postaje tek svenazočna, diskretna pozadina), danas bi po svoj prilici bilo deplasirano (što u vrijeme Popescuove predstave, recimo, nije bio slučaj). Dapače, skrenulo bi gledateljevu pozornost tek na jedan aspekt djela, koji zapravo i nije primaran. Kao što konstatira Montale, Bulgakovljevo je djelo (posljednja) poema 20. stoljeća, ono pokazuje u svojoj rastresitosti i stanovite daleke srodnosti s Uliksom Jamesa Joycea, evocirajući na metaforičan, alegoričan i fantazmagorijski način velike i vječne teme ljudske egzistencije: pitanje Dobra i Zla, sudbine (predodređenosti ili samoostvarenja, autokreiranja), ljubavi kao otkupiteljske i nepobjedive sile, teizma i ateizma, konačne svrhe postojanja... Te teme nikada neće zastarjeti, niti odgovor na njih ikada može biti definitivan. Ironija i skepsa, koje rađaju realizmom i naturalizmom, isto su toliko ljudske koliko i stanja entuzijazma i euforije, koja mogu uroditi samoopsjenama, ali i neposrednim, nedokazivim uvidom u neki viši oblik postojanja. Uvijek će polemizirati oni koji svijet vide onakav kakav jest, kao skup podataka i činjenica, i oni koji tvrde da mogu zagledati kroz ili iza njih. Bulgakovljevo djelo, koje ne daje za pravo nijednoj strani, besmrtan je spomenik takve trajne polemike, zapravo, Janusova lica ljudskoga uma.

Razmjerno komorna Prohićeva predstava, kojom defilira iznimno velik broj likova, ali uvijek u malim prizorima, nikad u istinski skupnim, predočila je svijet i ideju Bulgakovljeva romana na način dosljedan i dostatno dinamičan da održi gledateljevu pozornost budnom tijekom troipolsatne izvedbe: ekspozicija je ponešto preduga (i tu je raspoloživ prostor za moguća kraćenja), da bi potom, u drugom dijelu, bila dosegnuta takva razina interpretacije i koncentracije kakva već dulje vrijeme nije viđena u našem teatru. U polukružnom prostoru s brojnim vratima i s pogledom na čehovljevsku rusku šumu (scenografa Ive Knezovića), odjeveni u decentne, ali i maštovite (kako treba) kostime Irene Sušac, popraćeno odmjerenom, ali znakovitom glazbom Davora Bobića, nastupilo je više od dvadeset i petoro glumaca, u uglavnom skladnoj i stilski ujednačenoj igri (što svjedoči o finom redateljskom Prohićevu radu). Nešto prekasno uvedeni u taj koloplet (osobito Margarita, za koju se publika već pita gdje je, s obzirom na to da je spomenuta u naslovu), Mladen Vulić (Majstor) i Nataša Janjić (Margarita) pokazali su se doraslima teškomu izazovu: njihovi karakteri jasni su, dosljedni i prepoznatljivi. Boris Svrtan kao pisac Bezdomni balansira na rubu karikature, ali ipak ostaje s ove strane, Ranko Zidarić kao Woland (Satana) prilično je suzdržan u pokretu i glasu, no sve što govori i čini ostvaruje dostatnu uvjerljivost, Darko Milas kao Poncije Pilat realizirao je najzaokruženiju i najprecizniju kreaciju predstave, dojmljivu i snažnu. Predrag Vušović, ipak, kao filozof Ješua Ha-Nocri (Isus), ocrtao je neobičan i razmjerno zatvoren, skroman i nekarizmatičan lik, u suprotnosti s tradicionalnim poimanjem. Jasno, bez epizodnih Pere Kvrgića i Vanje Dracha – predstava ne bi bila ono što jest: njihov stil, njihov neponovljivi glumački šarm, znanje i sceničnost (osjećaj scene) istinski su putokaz mlađima. Od ostalih, upadajući možda u rizik da prema komu budemo i nepravedni (bez namjere), spomenut ćemo još samo odlične Ljubomira Kapora kao Profesora Stravinskog i Kseniju Pajić kao njegovu pomoćnicu (u klinici za duševne bolesti) Praskovju Fjodorovnu. Taj par fukcionira kao dobro ugođen mehanizam, te je primjer (pozitivan) točne podjele – onoga elementa koji u našem teatru nerijetko rezultira teško ispravljivim defektima.

U cijelosti, Gavella je započela sezonu na najbolji mogući način: predstavom koja možda nije apsolutno besprijekorna, ali koju rese ozbiljnost, dosljednost, predan i timski rad te rezultati koji onda ne mogu izostati. Majstora i Margaritu neosporno vrijedi pogledati; predstava je to koja ispunjava uvjet koji je Pirandello (eto ga opet) postavio pred sama sebe (a onda i pred svakog kazališnog autora): naime, da se o njoj govori i što dulje nakon izlaska iz dvorane. A ona nam doista i ima što reći, i u svjetlu moderniteta i kazališne relevantnosti, i u pogledu neprolazne Bulgakovljeve problematike.

Boris B. Hrovat