SVIJETLO I ŠKURO

Davorin Žilnik, Kamara od škura, Jutro poezije, Zagreb, 2006.

Miki Bratanić, U kloncu, vlastita naklada, Split, 2006.

U zanimljivoj grafičkoj sprezi Lebarić našao se Davorin Žilnik (1963) u zbirci Kamara od škura, koja poput slike u camera obscura preokreće isti knjižni svezak gdje je objavljena i zbirka Vlaste Vrandečić Lebarić Na ditića. Zamisao je nakladnika bila da poveže dvoje sonetista, premda rezervat sonetne forme tek jače ističe njihovu karakternu različitost. Dok je Vlasta Vrandečić Lebarić hermetist zatvoren u kaligrafiju detalja, Davorin Žilnik traži u sonetu mogućnost da svojoj ekstroverziji dade opravdanje formalnog uzorka, koji bi pritom zaustavio cureću stvarnosnost. Još jednu ganutljivu opasku valja vezati uz njegovu zbirku, a ta je da ju je taj varaždinski rođeni kajkavac napisao na korčulanskoj ikavštini. Izbor idioma znači izbor zavičaja, ako ne nužno svoga rođenog, a ono alternativnog. Kada je već posrijedi bijeg, onda rezervati mogu dobro komunicirati bez posredovanja globalističkog self-servicea. Žilnikove nostalgične sličice iz ljetne primorske idile imaju nepatvoreni šarm naivne hlebinske vizure, gdje se više pemzla po površini stakla no što se parnasovski kleše u kararskom mramoru. Uklanjajući svaštarski kontekst suvremenosti, ta vizura izdvaja arhetipske slike snagom jačom od privlačnosti potrošačkog zajedništva. Kamara od škura hvata prizore svjetla:

Rečedu judi bura čista žena

i šjore gredu lancune izvisit

ka zastave brodske na tiramole

u štrade uske korčulanskih sjena

kad glas popone se nesmi povisit

jer pižolet cidi borove smole

(Bura)

I Žitnik je podložnik iste zatravljenosti otočnošću — »ki fotu lipo zamanta« — koja je vladala Prosperovim otokom u udruženim naporima Ariela i Kalibana. Kažimo uzgred, jedino je Andriana Škunca smogla snage suočiti se s grubim činjenicama nakon buđenja otoka od ivanjskog ludila te među njima opstati i izdržati.

Na drukčiji pojam otočnosti, na koji je ukazao Andriane Škunca primjer, odnosi se zbirka Mikija Bratanića U kloncu. Programski tjeskoban sadržaj zbirke, kojoj je angustia klanca već u naslovu oslanja se na ne odveć razgovijetan povijesni kontekst 19. stoljeća ilustracija iz časopisa »Hrvatska vila« iz 1883, koje se kreću od elegantnih modnih uzoraka, preko historicističkih prizora povijesnog poraza, do slike orla koji u klancu napada čovjeka. Iz prethodne zbirke Svitlo na kraju Mikija Bratanića upoznali smo kao pjesnika koji je čakavštinom kao idiolektom zasnovanim na iskustvu prošlosti bilježio promjene civilizacijskog okružja što razaraju idiličnost zavičaja. Ovaj put suočavamo se sa svojevrsnom pesimističkom povijesnom sanjarijom, koja se očito ne tiče samo sudbine otočana, nego i današnjeg položaja Hrvatske. Tako prvi ciklus Četardeset godišć alegorizira taj položaj godinama lutanja Izraelaca bespućima povijesne pustinje. Ako ne opisuje to lutanje, on ocrtava besciljnu plovidbu kroz oluju:

Ukarconi na gajeti

Bez timuna po moreti

Kako mone burdižaju

I ne znaju noć put kraju

Kapiton na provi spi

A lanterne nikud ni

A lanterne nikud ni...

Naslov idućeg poglavlja, Ovce, a jednako i pjesma Guske, potvrđuje da nije riječ o onim ovcama koje je magistralno opisala Andriana Škunca, nego o anakronoj historicističkoj alegoriji koju čakavština smješta u neki romantični nimbus. Nakon sljedećeg moralističkog poglavlja, Glave, Bratanić u sedam dijelova vlastitog novozavjetno nadahnutog Otkrivenja vidi, ovog puta futurološki, »naše na putu u Europu«. Je li doista ovo najdjelotvorniji način da se opišu nevolje Hrvatske na putu u Europu izložene bezdušnim krvopijama pa nam jedino preostaje, kako je rekao Krleža u Kraljevu, leći u svoje rodoljubne grobove :

A u kloncu sve je škuro

Sunce nikud ni probilo

Gavranih je jato velo

Cilo nebo pripokrilo

U takoven škuren kloncu

Vanpiri se raskotili

Karvi karvi bidu se

Njezine napit itili...

Zvonimir Mrkonjić