Vijenac 332

Glazba, Kolumne

GLAZBENA KRONIKA

Šutej i Zagrebačka filharmonija

Dug baštini


Naime, šesnaest dana prije djelo je vrlo studiozno i dojmljivo, na novoj violini većega zvučnog volumena, izveo violinist Goran Končar sa Simfonijskim orkestrom HRT-a pod ravnanjem Nikše Bareze (16. studenog). Sidonija Lebar također je pokazala da se može nositi s najvećim tehničkim i interpretativnim solističkim zahtjevima, kakve traži taj iznimno težak koncert velikih dimenzija. Svoju je dionicu izvela lijepim tonom, pomnom artikulacijom, profiliranom dinamikom, sabrano, virtuozno i muzikalno, uz vrlo dobru orkestralnu pratnju.

Malo je hrvatskih violinista koji bi bili kadri prihvatiti izazov studiranja i javnog predstavljanja toga zanimljiva Papandopulova koncertantnog prvenca. Ujedno i jedinoga njegova koncerta za violinu, nastala u mlađim danima po uzoru na velike romantične koncerte, oplemenjena folklornim citatima (drugi stavak) i spretnim spojem svjetskih tekovina sa suvremenim glazbenim izričajem. Znakovito je da naši umjetnici ne nastupaju ni s ostalim važnim koncertima svjetske literature, nego nam u goste uglavnom dolaze strani violinisti.

Tim je važniji pothvat Gorana Končara i Sidonije Lebar. Obje će se izvedbe naime snimiti i studijski, a planira se i tiskanje nota, tako da će se neki dugovi prema baštini ipak namiriti. No je li to dovoljno? Dugova ima previše, da bi se oni mogli isplaćivati samo u posebnim i rijetkim prigodama. A na vrijednost hrvatske baštine, koja čami u zaboravljenim arhivima, podsjetila su i okvirna djela programa. Na početku bila je to vrlo dojmljiva igra zvuka i svjetla u Aspalathosu – Son et lumiea re iz Triptihona dalmatinskih gradova Mila Cipre, a na kraju žestoka i sažeta, odlična 5. simfonija, Ples junaka, Ivana Brkanovića, nadahnuta Šimunovićevim Alkarom. Sjajne, poletne i žive izvedbe kakve je realizirao maestro Šutej sa svojim raspoloženim glazbenicima bile su najljepši rođendanski dar, sve su vrijedne trajna zapisa, ali i češćih javnih izvedbi.


Šutej i Zagrebačka filharmonija

Za pultom Zagrebačke filharmonije proteklih se dana prvi put u sezoni pojavio i njezin šef dirigent Vjekoslav Šutej. Dvadeset i četvrtoga studenog održao je koncert za Plavu oktavu s djelima Johannesa Brahmsa i Antonina Dvořáka uz sudjelovanje pijanista Lovre Pogorelića, a 2. prosinca na koncertu izvan pretplate obilježio je stogodišnjicu rođenja trojice važnih hrvatskih skladatelja, Mila Cipre, Borisa Papandopula i Ivana Brkanovića. Papandopulov Koncert za violinu i orkestar izvela je tom prigodom koncertna majstorica Zagrebačke filharmonije Sidonija Lebar.

Oba koncerta bila su vrijedna pozornosti jednako zbog izbora atraktivna programa, kao i zbog visoke izvedbene razine, pa ipak je odaziv publike u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog bio različit. Dok su pretplatnici na prvi koncert došli u velikom broju, za drugi koncert pokazano je znatno manje zanimanja, iako su cijene ulaznica bile vrlo popularne. Mnoga su mjesta naime ostala prazna, što je zasjenilo rođendansku svečanost. U svakom slučaju – porazno za hrvatsku glazbu, prema kojoj se publika redovito odnosi maćuhinski.

Rezultat je to u načelu nedovoljne zastupljenosti hrvatskih autora u redovitim programima, odnosno njihova uglavnom prigodničarskoga pojavljivanja na koncertnim podijima. A upravo je obljetničarska prigoda pokazala koliko su ta djela nepravedno zanemarena. Pritom je ponovno izašlo na vidjelo da Papandopulov Koncert za violinu iz davne 1943. još nije tiskan pa se svira iz rukopisa! Osim toga djelo je prvi put javno izvedeno i snimljeno (doduše u nešto skraćenoj inačici) tek tridesetak godina nakon nastanka (1974), a još je toliko, i nešto više, prošlo do ponovne, ali ovaj put cjelovitije i čak dvostruke izvedbe.


Romantični mamac za publiku

Vratiti publiku na koncerte Zagrebačke filharmonije – bio je glavni moto šefa dirigenta Vjekoslava Šuteja, kojim je prvi put samostalno kreirao program za ovu sezonu. Bio je u pravu, kada je predvidio da publika više voli slušati popularna romantična djela od hrvatskih autora. No strogo odvajanje hrvatske glazbe od romantične iz prethodnih primjera nije se pokazalo sretnim rješenjem. U svakom slučaju koncert Zagrebačke filharmonije, na kojem je pijanist Lovro Pogorelić izveo 2. koncert za klavir i orkestar u B-duru, op. 83 Johannesa Brahmsa, s nastavkom popularne 9. simfonije u e-molu, op. 95 Iz novoga svijeta, Antonina Dvořáka privukao je publiku.

Lovro Pogorelić solističku je dionicu s velikim tehničkim umijećem i virtuoznošću u znatnoj mjeri podredio simfonijskoj strukturi djela. U početku je njegova interpretacija bila ponešto gruba i grčevita, uz uspješnije lirske kontraste, da bi se u nastavku opustio i ostvario finu eteričnu simbiozu u primjerice idealnu dijalogu s prvim violončelom u polaganu stavku te pridonio razigranu, prozračnu i dražesnu slogu gracioznoga završnog Allegretta u ritmu mađarskoga plesa.

Prvi čelist Zagrebačke filharmonije, mladi Jasen Chelfi, s pravom je na koncertu zadivio publiku dojmljivom istaknutom lirskom dionicom. Ljepota njegova tona, sigurnost i virtuoznost, došla je naime do izražaja i tri dana poslije na njegovu uspješnu recitalu s pijanisticom Srebrenkom Poljak u maloj dvorani Lisinskog u sklopu ciklusa Mladi u Lisinskom (Tribina Darko Lukić). Superiorno je izveo djela Gabriela Fauréa (2. sonata za violončelo i glasovir, op.117), Berislava Šipuša (Sami), Igora Stravinskog (Talijanska suita) i Astora Piazzolle (Veliki tango).


Višnja Požgaj

Vijenac 332

332 - 7. prosinca 2006. | Arhiva

Klikni za povratak