Stvaralaštvo i recepcija

Stvaralaštvo i recepcija

Analiza predstave jest analiza viđenoga i doživljenoga, a uloga joj je omogućiti spoznaju problema koji je predstava dotaknula, koji je možda veoma sitan element u konstrukciji plesnoga djela. Utoliko ne postoji jedna ispravna analiza, nego ih je onoliko koliko različitih stvari ljudi mogu vidjeti

Jelena Rajak, teatrologinja s magisterijem Sveučilišta Pariz 8, našoj je plesnoj publici poznata po osvrtima, analizama, teorijskim tekstovima o plesu te prijevodu Pojmovnika teatra Patricea Pavisa. Povod je ovoga razgovora tema Plesni studiji – Francuska, koju je pripremila za nedavno objavljeni broj »Kretanja«, u koju je uključen i njezin nagrađeni rad Buto kao pokušaj nadigravanja intencionalnosti.

Nakon studija komparativne književnosti i francuskog u Zagrebu magistrirala si plesnu teoriju. Što je utjecalo na tu odluku, s obzirom da ne dolaziš iz plesne prakse?

— Dok sam studirala na Filozofskom fakultetu, nisam se bavila plesom, ali sam bila članica alternativne kazališne skupine Ševina zrcala, koju je vodila Senka Bulić i koja je bila usmjerena na pokret. Nakon diplome upisala sam treću godinu teatrologije u Parizu, a potom magistrirala s temom buto-treninga.

U magisteriju željela sam krenuti od vlastite izvođačke prakse. Dok sam pohađala radionice buta, zaintrigirala me različitost metoda okupljenih pod zajedničkim imenom, a htjela sam i proučiti specifičnost performativnoga potencijala toga žanra. mladi japanski koreograf, Ryuzo Fukuhara, pozvao me nakon radionice da ostanem u njegovu projektu kao izvođačica. To je iskustvo bilo istraživački teren na temelju kojega sam napisala magisterij. Najteže je bilo riješiti pitanje metodologije. Mentor mi je bio voditelj katedre za etnoscenologiju čija je metoda interdisciplinarna pa, pored teatrologije, kombinira antropologiju i etnologiju te kognitivnu psihologiju i fenomenologiju. To je znanstveni pristup koji kreće od pretpostavke da izvođači posjeduju prešutno znanje, znanje koje postoji u praksi, ali je teško izrecivo. Pitanje je kako to znanje formulirati i kako izvođač može pridonijeti razvoju razmišljanja o nekoj temi. Dio rada poslala sam na natječaj International Federation for Theater Research i dobila nagradu za mladog istraživača.

Možeš li definirati koje su specifičnosti Katedre za ples Sveučilišta Pariz 8?

— Njezina specifičnost proizlazi iz posebna pristupa plesu kao predmetu istraživanja. Na tom odsjeku polazi se od sama tjelesnog iskustva, kako izvođača koji pleše, tako i gledatelja koji percipira čin plesanja. Instrument istraživanja ponajprije je analiza pokreta. Jasno, primjenjuju se i druge discipline, kao što su filozofske teorije koje politički promišljaju odnos prema tjelesnosti (Foucault) ili sociološke teorije o tjelesnim tehnikama (Mauss), no nastoji se krenuti od plesa kao iskustva i estetske činjenice. U tome je velika razlika u odnosu na anglosaksonske dance studies, koji često polaze od unaprijed znane premise koja se pokušava dokazati na nekoj izvedbi. Pod izgovorom da se govori o izvedbi, ondje se zapravo promiču rodne, kulturološke i ine teorije. Ples kao da služi ilustraciji neke teze.

Gdje nakon školovanja vidiš sebe?

— Želim biti što bliže izvedbi, kao asistentica ili dramaturginja u samu procesu izvedbe. Isto tako zanima me posredovanje između publike i izvedbe, želim publici olakšati dodir s plesom. Suvremeni se ples smatra izravnim izričajem jer se zasniva na tjelesnosti, koju su ljudi skloni, bez mnogo razmišljanja, proglasiti spontanom i prirodnom. S druge strane, unatoč tim mitovima, publika se često suočava s problemom razumijevanja i smisla, i toga se ne može osloboditi.

Koliko je odsjek promijenio tvoje gledanje plesa?

— I prije ovog studija intenzivno sam propitivala ulogu izvođača, njegovo specifično iskustvo, u odnosu na znanje koje imaju ljudi koje se bave teorijom. Odsjek je, pristupom utemeljenim na tjelesnom iskustvu, potvrdio ono što sam znala intuitivno, i omogućio mi da potkrijepim svoje mišljenje. S druge strane, zadivljena sam otvorenim, živim dijalogom studenata i predavača: na nastavi, kada bismo krenuli u analizu predstave, profesori bi iz sramežljiva komentara, jedva artikulirana zapažanja, uspjeli izvući neku važnu tezu. Sve polazi od pitanja što vidimo. Tako zaista nema smiješnih, glupih komentara i pitanja, a svačiji način gledanja na ples jednako vrijedi. Intelektualni stav nije vredniji ili bolji od perceptivnog, osjetilnog.

Koliko se analiza predstave mora poklapati kreativnim autorskim procesom? Često se dogodi da se sami umjetnici ne prepoznaju u tekstu.

— Analiza predstave jest analiza viđenoga i doživljenoga, a uloga joj je omogućiti spoznaju problema koji je predstava dotaknula, koji je možda veoma sitan element u konstrukciji plesnoga djela. Utoliko ne postoji jedna ispravna analiza, nego ih je onoliko koliko različitih stvari ljudi mogu vidjeti.

Za početak otvaranja Biblioteke Kretanja predložila si knjigu Poétique de la danse contemporaine (Laurence Louppe). Zašto baš ta knjiga?

— Zato što daje osnovno oruđe za pristup plesnim djelima. U njoj se polazi od tjelesnog iskustva, da bi se išlo prema estetici i značenju. Knjiga je bogata citatima iz tekstova velikih teoretičara plesa i pokreta, kako plesača tako i neplesača, koji poput komadića mozaika slažu sliku razvoja plesa u 20. stoljeću. Ta knjiga do sada nije prevedena ni na jedan jezik i jedna je od rijetkih koja dovoljno široko govori o plesu, u smislu da nije ideološki obilježena.

Čime se trenutačno baviš?

— Sada radim u Udruzi za promicanje novoga cirkusa i uličnog kazališta u Parizu, a pripremam se za vođenje okruglog stola s temom plesnih časopisa u Francuskoj. Tamo će urednici vodećih plesnih časopisa otvoriti raspravu s čitateljima tih časopisa. Prije nekoliko mjeseci bio je održan dan rasprave o temi časopisa, kojem je prisustvovao zatvoren krug ljudi koji stvaraju te časopise. Ondje sam održala izlaganje o povijesti plesnih časopisa u Francuskoj od dvadesetih godina do danas. Polazište izlaganja bila je pomalo zabrinjavajuća činjenica da časopisa o plesu ima manje nego osamdesetih. Časopisi zapravo mnogo rjeđe izlaze, primjerice svakih šest mjeseci, svakih osam ili, recimo »Nouvelles de Dance« iz Belgije, u posljednjih pet godina jednom godišnje. No to ne znači da su ljudi nestali i da se manje o plesu razmišlja i piše. Čini se da se ples prati na drukčiji način, manje da bi se pratila aktualna produkcija, a više iz potrebe za istinskim promišljanjem velikih tema poput plesne transmisije, povijesti i pamćenja, koje zahtijeva više vremena. Na koncu i predstave se rade drukčije, ima mnogo malih kompanija, samostalnih projekata, koji žele zadržati slobodu.

Razgovarala Iva Nerina Sibila