Što nam danas znači Janko Drašković?

Znanstveni skup: Janko Drašković (1770–1856), hrvatski preporoditelj i utemeljitelj Matice hrvatske, Matica hrvatska, Zagreb, 1. i 2. prosinca 2006.

Što nam danas znači Janko Drašković?

Na skupu se došlo do dragocjenih spoznaja, koje obvezuju Maticu hrvatsku na dalja istraživanja, bavljenje baštinom i samim Jankom Draškovićem, o kojemu dosad nije bilo ni monografije. Izražene je nada da će Matica moći odgovoriti tako velikoj zadaći

U povodu 150. obljetnice smrti Janka Draškovića, utemeljitelja i prvoga predsjednika Matice hrvatske te jednog od preporoditelja hrvatske kulture u prvoj polovici 19. stoljeća, Odjel za književnost Matice hrvatske priredio je znanstveni skup Janko Drašković (1770–1856), hrvatski preporoditelj i utemeljitelj Matice hrvatske, koji se održao 1. i 2. prosinca 2006. u prostorima Matice hrvatske.

Skup je pozdravio književni tajnik Matice hrvatske Ante Stamać, koji je uz pročelnika Odjela za književnost Božidara Petrača i organizator skupa te je ukratko izložio nacrt uže i šire problematike o kojoj će biti riječi na skupu. Osim uvida u život i djelo Janka Draškovića, u središtu zanimanja izlagača su političke, društvene i kulturne prilike razdoblja u kojem Drašković djeluje.

Prvo izlaganje Igora Zidića Od Disertatiae do Matice bio je primjeren uvod s presjekom najvažnijih događanja na hrvatskim prostorima u svim segmentima hrvatskoga javnoga života, koji su u nastavku skupa, ovisno o struci i zanimanju izlagača, većinom pojedinačno obrađeni. Govoreći o javnom djelovanju Janka Draškovića, Zidić je istaknuo kako je Draškovićeva aktivnost bila izrazito političke naravi, a uloga Matice ilirske, poslije Matice hrvatske, bila je skrb za dobrobit i opstanak hrvatskoga naroda, a ne samo jezika ili književnosti ili ijednog izdvojenog područja te je ta Draškovićeva težnja za cjelovitim djelovanjem najvidljivija u njegovoj Disertaciji iz 1832. godine.

Agneza Szabo u izlaganju Grof Janko Drašković u doba uspona hrvatske preporodne politike 1790–1848. Draškovića ističe kao jednoga od glavnih nositelja hrvatske preporodne politike, koja se u Hrvatskoj javlja uglavnom istodobno s razdobljem proljeća naroda u zapadnoeuropskim zemljama. Osim zapadnoeuropskih utjecaja na tadašnja zbivanja u Hrvatskoj i Ugarskoj, ona su ujedno odgovor donedavnoj politici prosvijećenog apsolutizma, a strah od nove apsolutističke opasnosti naveo je Hrvatski sabor da 1790. odluči osnovati zajedničku vladu s Ugarskom. Kasniji zahtjevi ugarske vlade da se u hrvatski javni život mađarski uvede kao službeni jezik naišao je na hrvatske višegodišnje pokušaje odolijevanja pokušajima mađarizacije, u kojima je Janko Drašković odigrao važnu ulogu spisom Disertacija iz 1832. i cjelokupnim djelovanjem u hrvatskom kulturnom životu.

Opći uvid u vjerski i moralni život katolika u Banskoj Hrvatskoj u doba kasnoga jozefinizma u istoimenom izlaganju dao je Franjo Emanuel Hoško, koji je na početku izlaganja upozorio na nedostatke hrvatske historiografije, u kojoj je povijest crkve prve polovice 19. stoljeća u Banskoj Hrvatskoj u istraživanjima usredotočena na zbivanja koja su imala neposredno političko, društveno i kulturno značenje. Među nedovoljno istraženim događajima opća je nacionalna ugarska sinoda iz 1822. u Požunu, čija je zadaća bila utvrditi razloge opadanja vjerskog i moralnog života katolika u Ugarskoj, a na kojoj je sudjelovala i nekolicina hrvatskih predstavnika, koji su sinodalne zaključke, iako ih državne vlasti nisu odobrile, i provodili.

Katica Čorkalo Jemrić u izlaganju Janko Drašković u hrvatskoj književnoj historiografiji analizirala je povijesti književnosti koje spominju Draškovića te je prikazala način na koji je Drašković u njima zastupljen, istaknuvši da su književni povjesničari u svojim djelima jedinstveni u Draškovićevoj ocjeni da je jedan od najobrazovanijih ljudi toga vremena, jedan od začetnika i ideologa hrvatskoga narodnog preporoda, širokih političkih nazora te veliki rodoljub.

U središtu zanimanja izlaganja Nikše Stančića Ulazak grofa Janka Draškovića u hrvatski panteon: Disertatia iz 1832. godine nije samo navedeno Draškovićevo djelo, već i rad Hrvatskoga sabora iste godine te općenito povijesne okolnosti toga razdoblja. Disertatia kao glavno Draškovićevo djelo najcjelovitiji je programski spis razdoblja od 1790. do 1848, jer je u njemu sažeta sva problematika dotadašnjeg razdoblja, koja uključuje političko pitanje samostalnosti i sjedinjenja hrvatskih zemalja, pitanje hrvatskog identiteta, jezika i grafije, gospodarsku i društvenu problematiku. Iako je uobičajeno da se Disertatia naziva preporodnim programom, Stančić naglašava da ipak nisu svi njezini elementi postali dijelovi preporodnoga pokreta.

Mirko Peti u izlaganju Jezična politika Janka Draškovića istaknuo je Draškovića kao jednog od rijetkih predstavnika hrvatskoga plemićkog staleža koji se uključuje u preporodna zbivanja. Premda po obrazovanju nije bio filolog, Drašković se jezičnom politikom bavio na dva načina: proklamiranjem njezinih temeljnih načela i predlaganjem konkretnih rješenja u svojim spisima i njezinim provođenjem u praktičnom djelovanju, a upravo je izbor jezika kojom piše Disertaciju rezultat promišljene jezične politike.

Josip Bratulić u izlaganju Janko Drašković u krugu hrvatskih preporoditelja, na tragu izlaganja Katice Čorkalo Jemrić, bavio se položajem Janka Draškovića u hrvatskoj historiografiji te njegovim stvarnim značenjem u hrvatskom narodnom preporodu.

Ladislav Dobrica za izlaganje Izvori za proučavanje života i djela grofa Janka Draškovića u Hrvatskom državnom arhivu obradio je opsežno arhivsko gradivo te iznio niz podataka vezan uz javnu i privatnu djelatnost Janka Draškovića. Ukazao je na posebno zanimljive, a nedovoljno istražene izvore za proučavanje Draškovićeva života ističući važnost sačuvane korespondencije Janka Draškovića.

Vanda Babić i Josip Miletić održali su predavanje Kulturni život Boke i preporodna gibanja u kojemu su obradili bokeljsku povijest 19. stoljeća, naglasivši posebno istaknuti osjećaj hrvatskog zajedništva koji u bokokotorskom kraju dolazi do izražaja na prijelazu s 18. na 19. stoljeće, u osobito burnu razdoblju promjene nekoliko vlasti. O Boki se početkom 19. stoljeća piše kao o sastavnom dijelu Dalmacije, a ilirska ideja nailazi na već pripremljeno tlo, te je, u doba širenja velikosrpske ideje, poslužila kao jedini mogući izlaz za uključivanje u hrvatsku nacionalnu integraciju.

Sljedeći izlagač, Ante Stamać, okupljenima se obratio s temom Što je Janko Drašković poručio ženskoj publici 1838. godine?, govoreći o Draškovićevu spisu Riječ veledušnim kćerima Ilirije u kojem se obraća hrvatskim ženama. Spis nije, kako se obično govori, jedinstven, istaknuo je Stamać, sastoji se od pet dijelova, i to bitno različitih. U prvom se obraća »ženskim srcima«, »priča im priče o prošlosti«, u drugom govori im o podrijetlu Slavena, a u trećem tiska Palmotićevu pjesmu Krijesnica. Četvrti dio, kaže Stamać, nije Janko Drašković, nego je riječ o tekstu znamenitoga Pavela Josefa Šafařika, kojega je Drašković preveo, a u kojem se daje potpora preporodnim idejama i savjeti za njihovo ostvarenje, dok u petom dijelu progovara Dimitrije Demetar. Ženskim temama bavilo se i izlaganje Dubravke Brezak-Stamać Poučavanje i odgoj djevojaka u prvoj polovici 19. stoljeća. To je tema, kako je istaknula autorica, o kojoj se do sada nije mnogo govorilo. Svoja istraživanja zasnovala je na oskudnoj građi Školskog muzeja, s posebnim osvrtom na uršulinski samostan u Varaždinu, u kojem su se poučavale plemkinje i građanske kćeri, zahvaljujući zakladi carice Marije Terezije, s namjerom unapređenja odgoja ženske mladeži. Niz ženskih tema zaključila je Eldi Grubišić Pulišelić izlaganjem Odraz preporodnih ideja u Dnevniku Dragojle Jarnević, osvijetlivši lik karlovačke književnice koja je prihvatila ideje hrvatskoga narodnog preporoda. Ostavila je bogat književni opus, a u ovom izlaganju dat je osvrt na najzanimljivije djelo, Dnevnik, koje je dugo vremena čekalo na dobivanje zasluženog mjesta, u kojem Dragojla opisuje događaje u svom životu, od obiteljskih pa do opisa i komentara različitih ličnosti svoga doba, u kojem opisuje vlastita emocionalna stanja, ljubavne misli, maštanja, razočaranja, razmišljanja o ženskoj spolnosti i vlastita intimna iskustva, čime je prekoračila granice dopuštena ponašanja i time izazvala bijes moralista i čuvara ćudoređa. Upravo je činjenica što je bila žena u dominantno muškom svijetu obilježilo način na koji se pristupalo njezinu književnom stvaralaštvu, kazala je Eldi Grubišić Pulišelić. U Dnevniku pratila je društveno-politički, kao i kulturno-historijski razvoj vlastitog vremena, a preporodne ideje i njihov odraz čine i važnu misaonu nit i isprepleću se sa autoreferencijalnim dijelovima. Prvi dan skupa zaključilo je izlaganje Ivana Pederina Neuspjele reforme Napoleonova providura Vicenza Dandola u Dalmaciji, u kojem je iznio tezu da su Napoleon i Francuzi došli u Dalmaciju ne da, kao što je uvjerenje hrvatskih povjesničara, donesu napredak, revoluciju, nego je Napoleon došao u Dalmaciju jer mu je trebao antički karavanski put koji je od Dubrovnika vodio na Levant, put kojem je i Dubrovnik dugovao bogatstvo i diplomatsku moć. Pederin je zaključio da je Napoleon u Dalmaciji doživio poraz, ali ne vojni, nego politički.

Drugi dan skupa otvorio je referat Sanje Vulić Jezične značajke u djelima Janka Draškovića. U njemu je razmatrajući jezične osobitosti najpoznatijega djela, Disertacije, zaključila da ga obilježuju pravopisne nedosljednosti. U njemu, u samu uvodu, Drašković pokušava objasniti svoj prijelaz na štokavski idiom, ali u djelu je snažno izražen utjecaj latinske sintakse i obiluje složenicama. Kasniji spjev, Mladeži ilirskoj, dosljedno čuva deseterac, što uvjetuje pojavu nekih rješenja, dok se u slovopisnom pogledu bilježi znatan pomak, ali ima kajkavizama. Drašković, kao i ostali sudionici hrvatskoga narodnog preporoda, nastoji zatomiti svoje lokalne etničke odrednice i, kako ističe Sanja Vulić, ta je žrtva za zajednički standardni jezik imala smisla, ali je šteta što u razdoblju koje je slijedilo nije prevladala jezična koncepcija koju je Drašković zacrtao na početku svoje Disertacije. Antun Pavešković u svom radu bavio se temom Pijerko Bunić Luković – iznimka i paradigma preporoda. Kako je istaknuo na početku izlaganja, Janko Drašković i ostali vodeći preporoditelji pokrenuli su eksploziju koja je imala središnje i periferne emanacije, često bitne kao svojevrstan odraz onoga što se u središtu događalo. Pijerko Bunić Luković, istaknuo je Pavešković, upravo je takva pojava, dubrovački pisac, nepravedno zaboravljen i zapostavljen, kojega je potrebno prevrednovati i vratiti na pravo mjesto u nacionalnoj književnosti, u kojoj se do sada prešutno prihvaćalo da je riječ o minornu piscu. Takve interpretacije treba prekinuti jer, smatra Pavešković, on pripada prosjeku preporodnoga pisanja i trebao bi zauzeti ravnopravno mjesto u ilirskom panteonu. Iako je bio Draškovićev suvremenik, susreli se, koliko je poznato, nisu, ali ih ujedinjuje hrvatski narodni preporod kao društveni pokret. O Privatnoj knjižnici plemićke obitelji Drašković na skupu je govorio Željko Vegh. Istaknuo je da se o knjižnicama hrvatskoga plemstva uopće malo zna i da ih je malo istraženo, te da prava istraživanja tek slijede, za što će biti potrebno više idućih desetljeća. Obitelj Drašković, kazao je Vegh, dala je banove, biskupe, kardinale, i već iz te činjenice proizlazi da su imali bogatu knjižnicu, a osim toga i sami su pisali knjige i bili mecene u kulturi. Smatra se da je obiteljska knjižnica temeljena na ostavštini čuvenoga mađarskog povjesničara i palatinskog namjesnika Miklósa Istvánffya. Danas se neke od tih knjiga nalaze u trakošćanskoj knjižnici i imaju ex libris prijašnjih vlasnika, a dio ih je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Vegh je na kraju još jednom istaknuo važnost istraživanja kako te knjižnice tako i onih drugih plemićkih obitelji, a to je velik posao za koji bi možda trebalo smisliti i poseban znanstveni projekt, na kojem će raditi tim stručnjaka. Zvonimir Radić izlaganje Začeci hrvatske tehnologije – grof Janko Drašković započeo je tezom da su vrli pređi koji su osnivali Maticu hrvatsku znali već tada da su kultura i gospodarstvo ili kultura i na nacionalnoj tehnologiji zasnovano gospodarstvo međusobno nerazdvojno isprepletene i povezane pojave, dakle, da Matica hrvatska nije osnovana samo radi nacionalne kulture, čak ni samo radi obrane nacionalnog identiteta, nego zato što su shvatili da bez hrvatske kulture i identiteta nema hrvatskoga gospodarstva. To je tada, istaknuo je Radić, bila velika spoznaja i grof Janko Drašković svim je duhovnim, tjelesnim i financijskim snagama radio na osnivanju Matice hrvatske u ulozi kakvu ta teza tumači. Na kraju je zaključio da nam je danas potrebnija nego ikad Matica hrvatska sa svojom integracijskom ulogom. Kao posljednji na skupu izlaganje je imao Ivan Filipović s temom Imanje i dvorac Janka Draškovića u Rečici. Prilog povijesti kulture življenja u prvoj polovici 19. stoljeća, koja je, kako je kazao, možda mala, ali ljudi kao Drašković žrtvovali su upravo to svoje bogatstvo za ono što mi danas imamo. Izlaganje je temeljio na jednom sačuvanom inventaru. Dvorac, imanje Rečica, nekad dio mnogo većeg vlastelinstva, smještena na samu rubu Banske Hrvatske, zanimljivo je kao izbačena enklava, ali u kojoj se još osjećao duh hrvatskoga plemstva. Za imanje prekretnicu znači dolazak Janka Draškovića, koji je zapušteno gospodarstvo doveo u red i unaprijedio ga. Danas je ono u vrlo lošem stanju i Filipović smatra da je vrijeme da se nešto poduzme te proziva grad Karlovac da nađe rješenje.

Na kraju skupa okupljenima se obratio i Stjepan Sučić, potpredsjednik Matice hrvatske, istaknuvši kako se na skupu došlo do dragocjenih spoznaja, koje obvezuju Maticu hrvatsku na dalja istraživanja, bavljenje baštinom i samim Jankom Draškovićem, o kojemu dosad nije bilo ni monografije. Izrazio je nadu da će Matica moći odgovoriti tako velikoj zadaći. Ante Stamać, kao tajnik Matice hrvatske za književnost, skup je zatvorio i najavio izlazak zbornika.

Josipa Dragičević, Antonija Vranić