Prorok fantazme realnog

Prorok fantazme realnog

Svojom avangardom nadrealizma Bunuel je predvidio užas realiteta s prijeloma milenija. Prorok je nadolazećeg. Upravo stoga zbiljski velik umjetnik

Što je to fantastično u španjolskom filmu, a može se pronaći u nadrealističkom dijelu opusa Luisa Bunm uela? U kakvu su odnosu nadrealizam i fantastika? Ciklus što su nam ga ponudili Filmski programi HFS-a povezao je slobodnom igrom asocijacija ta dva pojma iz povijesti umjetnosti.

Luis Bunm uel jedan je od najvažnijih filmskih autora poniklih iz avangardnih strujanja dvadesetih godina prošlog stoljeća, koji im je i ostao vjeran u cjelokupnu opusu. Zapravo, ostao je i jedinim dosljednim nadrealistom svjetskoga filma. Jer od prvog Andaluzijskog psa, pa sve do posljednjega filma, Taj mračni predmet želje, vlada logika sna. Sna koji prelazi u noćnu moru. Moru čiju nepodnošljivu prisutnost osjećamo i danas. Jasno, mislim na Bunm uelovu detekciju svijeta terorizma i, još gore, »posljednjeg jahača apokalipse«, kako će umjetnik imenovati svepresežnu informaciju, nazovikomunikaciju u autobiografiji Moj posljednji uzdah. Naime, taj mračni, najmračniji predmet želje jest upravo to. Želja da komuniciramo, da se informiramo, da ne bismo ostali sami. Sami sa sobom. Sami sa svojim podsvjesnim, od kojeg je zapravo sačinjeno ono nadrealno.

Stoga, Bunm uel nije fantastičar. Njegov udio u pojmu fantastičkog nije presudan. Ono što velikog španjolskog sineasta određuje prije je fantazmatičko. Filmom Un Chien Anadalou (1929), tim susretom Bunm uelova sna s onim njegova slikarskog sunarodnjaka Salvadora Dalija, provlači se logika nesvjesnog. Nesvjesno je, pak, prelomljeno kroz vizuru nadrealnog. Zasijecanje preko vizure onoga navodno realnog, pak, sadržano je u čuvenoj sekvenci rezanja oka. Čitavo nasljeđe Bunm uelove mladosti prelomljeno je u fantazmi Andaluzijskog psa.

Teško breme katoličke crkve, oličeno u dvama svećenicima, što ga protagonist filma (Pierre Batcheff) vuče zajedno s glasovirom i magarećom glavom, fantazma je autorova razračuna s vlastitim školovanjem, te uspostavljanja umjetničkog identiteta. Jer, kako se drukčije osloboditi vlastite prošlosti nego umjetnički je izraziti? I dalje, kako se osloboditi libidonosne želje, a da ona ne završi smrću? Zakopani protagonisti na samu kraju Andaluzijskog psa thanatički su simbol. Smrt definitivno poništava žudnju i želju, fantazma je vječne ljubavi.

Razračun s kršćansko-katoličkim nasljeđem Bunm uel će nastaviti povratkom u Španjolsku početkom šezdesetih. Viridiana (1961) s nepodnošljivo nevino čistom Silviom Pińal alegorija je pronevjerena iskonskog kršćanstva u sudaru s realitetom ružnih, prljavih i zlih prosjaka. Slika posljednje večere, uz zvuke Händelova Mesije, groteskna je parabola o licu i naličju kršćanskoga milosrđa. Nakon što je Nazarinom (1958) prikazao ideal kršćanske solidarnosti sugestivnim protagonistom (u liku Francisca Rabala), Bunm uel se još jednom vraća paradigmatskom liku isposnika u Šimunu iz pustinje (1965). No, on sada više ne može biti bezvremenski ideal, nego ga Bunm uel, nakon što je prošao sve đavlove napasti, izručuje kakofoniji suvremenoga, night-clubbing-New Yorka. Pred time Šimun je (kao uostalom i Bunm uel) nemoćan! Ovdje se već naslućuje posljednja faza umjetnosti Luisa Bunm uela. Najbliži fantastici, ali i logici apsurda, Anđeo uništenja (1962) tek je međučin. Apsurd nemogućnosti izlaska iz crkve u tome filmu, naime, sublimaciju doživljuje u nužnu pojavljivanju nesretnih okolnosti što priječe zajedničku večeru tri para iz visokog društva u Diskretnom šarmu buržoazije (1972). Ono što je naizgled fantastičko i neobjašnjivo zapravo je uobičajena struktura današnjice. Apsurd nemogućnosti susreta pokazuje da je izbor svih silnih mogućnosti što nam ih, navodno, pruža društvo komunikacije, zapravo – lažan. Fantazma je u središtu još nekih ponajboljih filmova iz Bunm uelova opusa. Podvojena egzistencija lika što ga tumači Catherine Deneuve u Ljepotici dana (1967) samo je uvod u još radikalniju podvojenost. U filmu Taj mračni predmet želje Bunm uel već ima dvije glumice koje tumače objekt protagonistove žudnje. A Fernando Rey to kao da uopće ne zapaža!

Konačno, Mliječna staza kršćanske hereze iz istoimenoga filma (1969) tek je dijelom povezana s onim što Bunm uel prolazi u svom umjetničkom opusu. Njime, dakle, više upravlja podsvjesno negoli fantastičko. U psihoanalitičkom ključu Bunm uel je legitimni nasljednik i Freuda i Lacana. Stoga i odgovor na pitanje da li je on izravni prethodnik španjolskog cine fantastico glasi: ne, nije! Bunm uel je nadrealist koji nikada ne presijeca fantazmu realiteta.

Ta je, pak, sadržana u samoj strukturi zbilje u kojoj živimo. Naime, svojom avangardom nadrealizma Bunm uel je predvidio užas realiteta s prijeloma milenija. Prorok je nadolazećeg. Upravo stoga zbiljski velik umjetnik.

Marijan Krivak