Preciznost strojeva koraka

Preciznost strojeva koraka

U četiri slike iz 1. i 3. knjige Albenizove Iberije Tan će plastično rastvoriti impresionističku novost autorove harmonije u spoju s karakterističnim pirinejskim folklorom, i preko logike umjetničke spontanosti i nadahnuća analizirajući i najsitniju pojedinost ritmičke ili melodijske strukture

Najprije je vrlo skromno oblikovan programski letak s vrlo malo podataka o autoru i djelu, ali zato s (pre)bogato načičkanim umjetničkim životopisima glavnih izvođača, popratio najnoviji postav Verdijeve Messa da Requiema na pozornici zagrebačkoga HNK (18. studenoga). Potom je, što je neusporedivo važnije, a pod vodiljom petnaeste obljetnice tragedije vukovarskoga pada i uz barem formalno pokroviteljstvo Vlade Republike Hrvatske, čiji su, usput rečeno, svi viđeniji članovi te subote bili ondje gdje su i trebali biti – u samu gradu na Dunavu, uslijedila izvedba nimalo primjerena akustičkim ograničenjima kazališnoga prostora. Smješten na sceni zajedno s orkestrom izvan svoje klasične rupe, veliki vokalno-instrumentalni aparat u pretrpanoj je ekspanziji zvuka što po naravi Verdijeve veličanstvene partiture u jednakoj ekspanziji najudaljenijih dinamičkih kontrasta jednostavno nema kamo otići, nedolično nečisto, a mjestimično i poput čitanja s lista, uzvratio na gnjev ljudski i Božji u prizivu vječnoga svjetla za najčišću hrvatsku svetinju.

I u vodu onda pada ona neslužbena krilatica o Libera me kao mjerilu uspjeha ili neuspjeha Verdijeva Requiema! Jer, usprkos pristojnu nastupu Željke Martić u zaključnome stavku po kojemu se prepoznaju svi dobri verdijanski soprani, cjelina viđenja dirigenta Lorisa Voltolinija ostala je plutati po površini često i ishitreno premazanih brzaca glasnoće bez dramske napetosti i rafinirano oblikovana vezivnoga tkiva za osjetljiv, dinamičko-agogički međuhod različitih postaja mise za mrtve s pogledom na živa čovjeka u prepoznatljivu stilu rukopisa majstora iz Busseta. Za jedan profesionalni sastav kakvim se po sili definicije uz orkestar središnje nacionalne kuće prikazuje i pripadni, gotovo komorni zbor zajedno s vokalnim kvartetom, nedopustivo je stoga mnogo nečistoće, pa i traljave i prljave, elementarno školske neintonacije, bilo ugrađeno u velered izvanredno oblikovane Verdijeve i operne, belkantističke melodike s hukom izvrsno artikuliranih fuga i odjeljaka a cappella u zamršenu višeglasju. Uporna i uzastopna, neuspjela potraga trublji za čistim tonom u Tuba mirum, prosto nemirni, tancevalni fagot u Quid sum miser, ili pak hrapavo nespretna violončela na početku Offertorija s pištavom flautom u Agnus Dei i agresivno prodornim piccolom u Dies irae uz ravno vodstvo koncertne majstorice Vlatke Peljhan, brzinske su, eto, izvađene krhotine sjećanja na taj zapravo uvredljiv glazbeni plakat, o koji su svoje sinkronizirano nelijepo i zanatski neoprostivo neprecizno i nečisto nemuziciranje, doslovno o klin hitra zaborava objesili i članice i članovi po Verdiju vrlo eksponirana kvarteta vokalnih solista.

Iako bojažljiva i odveć usmjerena na ne toliko problematično ubrzan, koliko umjetnički nedefiniran propuh tempa dirigentove koncepcije, sopranistica Željka Martić po boji se i po pokretljivosti glasa u paklenskim visinama najviše približila uzoru još ne do kraja dosanjane muze od verdijanske čistoće. Isti je slučaj i s darovitim basom Lucianom Batinićem, čijim je inače prirodno nosivim zapjevom mediteranske ljepote, umjesto lakoće, vladao grč nesigurnosti prve izvedbe. Zlo i naopako po svim parametrima neuzorite nečistoće tako je pripalo ocvalomu talijanskome tenoru Francescu Anileu, a u stopu ga je pratila mezzosopranistica Neda Martić s intonativno nerazjašnjenom ekshibicijom na ulazu u Liber scriptus te glasoviti, takozvani oktavno-unisoni stavak Agnus Dei u duetu sa sestrom Željkom. Cvijet nečiste krvi dodatno je prebojao i žarkocrveni izraz Anilova lica u pokušaju lovljenja daha s najpoznatijom arijom Ingemisco i Hostia iz Offertoria, što je obeshrabrilo, rastužilo i razljutilo i najtolerantnije zaljubljenike u Verdijevu glazbu.

Singapurski Englez Melvyn Tan nema problema s čistoćom zanata i tehnički besprijekorno uređenom glasovirskom reprodukcijom. Upravo na način strojeva koraka precizan, dakle proračunat u provedbi smišljena izvanglazbenoga dramoleta, što uključuje i gestu ruke, noge i cijeloga tijela u koreografiranoj akciji na svaki istaknutiji akord ili signal u intonacijski ponešto dvojbeno ugođenu basu instrumenta s podija Dvorane Lisinski, negdašnji fortepijanist i sada hiperaktivan interpret na suvremenome klaviru ipak je poglavito u prvome dijelu recitala (Forte fortissimo, 21. studenoga), s ponešto hladnim tonom uvijek iste boje, katalonskome Španjolcu Albenizu suprotstavio vremenski ranija, portugalsko-španjolska iskustva Talijana Domenica Scarlattija. Svoje tumačenje baštinivši s izvora vrle otočke škole što uz malo sreće i znaka vlastite osobnosti i pameti u startu osigurava poziciju prve pijanističke garniture, Melvyn Tan po svim je uzoritim obrascima točnosti bez velika nadahnuća projurio izborom Scarlattijevih jednostavačnih sonatnih vježbi za gravičembalo ili kakav drugi instrument s tipkama. U četiri slike iz 1. i 3. knjige Albenizove Iberije Tan će plastično rastvoriti impresionističku novost autorove harmonije u spoju s karakterističnim pirinejskim folklorom, i preko logike umjetničke spontanosti i nadahnuća analizirajući i najsitniju pojedinost ritmičke ili melodijske strukture.

Gromadni luk od Schubertove Sonate B-duru, D. 960 iz posthumnoga opusa u, ispunio je cijeli drugi dio večeri. I ponovno u stilu impresivna pijanističkoga znanja s posebnim naglaskom na odsutno bolnu molu polaganoga Andante sostenuta. Vođen strukturalnim rješenjima skladbe u čijoj cjelini svaki pojedini stavak istodobno tvori samosvojni opus te iste cjeline, Melvyn Tan bez ulančavanja je gradio četverostruki toranj od dijamantnih karata, da bi, primjerice, čestom uporabom dugih dramskih stanki i nepredvidljive dinamičke suprotnosti, uvodni Molto moderato doveo na stazu dijabolična listovskoga efekta. Tek će neobvezujuće štekćući Scherzo i furiozni Presto podsjetiti na Tanovu sklonost radu brzopotezne prstometne vratolomije, kojom će i Schubertovo djelo zatvoriti priču o prijeporima slobode u pristupu, mora se priznati nikad do kraja ispisanu i stilski definiranu notnome tekstu.