Pravila igre Sudbine

Pravila igre Sudbine

Igor Štiks, Elijahova stolica, Fraktura, Zagreb, 2006.

Dečko koji obećava u hrvatskoj je književnosti podjednako podrugljiva kvalifikacija kao i kada se autora oko četrdesete godine života nazove istaknutijim predstavnikom mlađeg naraštaja na hrvatskoj književnoj sceni. U prijevodu fraza dečko koji obećava ciničan je kompliment ohole književne gerijatrije, koja time između redaka zabranjuje svojoj mladeži da bilo što postigne brže nego što je to njima uspjelo, a u radikalnije oholu slučaju dečko će obećavati sve dok u svome rukopisu ne klonira njihovu poetiku i time im izrazi počast.

Upravo je tom ocjenom bio Igor Štiks potapšan kada je, zamalo tridesetogodišnjak, 2000. u nakladi izdavačke kuće Durieux objavio prvenac — nevelik, ali ambiciozno strukturiran i pomalo starmali roman Dvorac u Romagni, složeno idejno i sižejno prepletanje triju vremena epskoga potencijala: današnjice, nedavne prošlosti nakon Drugoga svjetskog rata i pradavne renesanse. I upravo kada je taj roman trebao zaživjeti kao relevantniji oglas najnovijeg književnog naraštaja, dogodilo se nešto mnogo življe, nešto što je nazvano FAK, dok je sve ostalo — kaže Velimir Visković u posljednjoj svojoj zbirci književnih kritika — bilo u sjeni.

Sada, kada je i FAK već pomalo u sjeni, Štiks se nakon šestogodišnje stanke (tijekom koje je bio gotovo zaboravljen) vratio na scenu stariji, zreliji i s romanom debljim.

Izraz deblji, jasno, u ovom kontekstu nije uporabljen kao očita općenitost za kakvom posežemo kada ne znamo što bismo zapravo rekli budući da je Štiksovo povratničko ukoričenje, Elijahova stolica se zove, opsegom, slojevitošću i epskim okvirima itekako poticajno za iscrpnije interpretacijsko nadopisivanje.

Štiks si je i u svom drugom proznom rukopisu opet zadao pogoleme vremenske i prostorne koordinate: od jednog do drugog rata (od Drugog svjetskog do onog na poprištu bivše Jugoslavije) te od Pariza preko Beča do Sarajeva, pomičući po toj velikoj europskoj ploči figure likova prema pravilima igre koja se u Štiksovu romanu zove sudbina, što je ujedno i glavna tema njegova epa, dok su sve ostale epizode, prigode i pripovjedni rukavci spretne ukomponiranosti koje bogate roman, kako na pripovjednoj, tako i na idejnoj razini. Time je Štiks pokazao da vrlo dobro zna koji su temelji epski ambiciozna romana: koherencija i univerzalnost. Ali tko želi sagraditi katedralu od romana, mora voditi računa i o ljepoti detalja, no to je u Štiksovoj prozi ionako bila nužnost, jer enigma sudbine upravo i jest u sitnicama koje previđamo sve dok ih ne otkrijemo kao sjeme fatalnosti.

Fatalnost je Elijahove stolice, vjerujem, već dovoljno medijski izreklamirana s obzirom na to da je riječ o pikantnom incestu, tabuu kojim se Štiks nije poslužio samo senzacionalistički, nego i intertekstualno prizivajući elemente antičke tragedije, ali se poslužio incestom i kao angažiranim odgovorom na kontroverznu europsku politiku prema Balkanu devedesetih: incest (radikalizirani izraz za kontroverznost, općenje ideja, stajališta i vrijednosti koje ne bi smjele općiti, a još je perverznija njihova dubinska ili ishodišna srodnost) kob je europske povijesti i identiteta, što je Štiks konkretizirao identitetnom potragom i patetičnom ispovijedi paradigmatskog i pomalo karikiranog Europljanina (u smislu da je angažiran, ali već pomalo umoran i isprazan književni klasik koji se razočarao u sve zanose svoga vremena, kao što će se razočarati i u svoje samopodrazumijevajuće korijene).

To idejno stupnjevanje, širenje koncentričnih krugova od aktantskog do filozofskog s problematiziranjem usuda kao osi na koju se Štiksovi likovi nabijaju slikovit je sažetak Elijahove stolice, koja se na najopćenitijoj razini pita događa li se išta slučajno i imamo li nakon spoznavanja tog pitanja pravo suditi.

Nagrađenost Štiksova romana Ksaverom Šandorom Gjalskim nije slučajnost.

Igor Gajin