Pod novim svjetlom

Izložba Auguste Rodin. Der KÜss – Die Paare (Auguste Rodin. Poljubac – parovi), Galerija Hypo-Kunsthalle, München, 22. rujna 2006 –7. siječnja 2007.

Pod novim svjetlom

Par zagrljen i sjedinjen u poljupcu postao je neka vrst suvremene ikone, simbol prikaza ljubavi muškarca i žene. No Poljubac je tek jedna u nizu Rodinovih skulptura s temom para

Rodinov Poljubac, uz Mislioca vjerojatno njegova najpopularnija skulptura, poznata s nebrojenih reprodukcija na razglednicama ili plakatima, postala je opće mjesto u imaginariju slika koje stvaraju suvremeni mas-mediji, jednako kao anđeli sa svoda Sikstinske kapele ili lik Mona Lise. No Poljubac je tek jedna u nizu Rodinovih skulptura s temom para. Zato se i autorica ove izložbe, dr. Anne-Marie Bonnet, profesorica povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Bonnu, odlučila da upravo tema para bude nit vodilja ove izložbe Rodinovih djela, tema koja ga je zaokupljala čitav život i kojoj se neprestano vraćao. Izloženo je 39 djela, pretežno posudbe iz pariškoga Musée Rodin. Izložba je rezultat dugogodišnjeg istraživanja profesorice Bonnet, i pokazuje nam poznata djela velikoga kipara u novome svjetlu.

Na samu početku izložbe su Vrata pakla, Rodinovo životno djelo kojemu se neprestano ponovno vraćao. Naručena 1880. za Musée des Arts Décoratifs, nikada nisu izvedena, jer se u međuvremenu odustalo od gradnje muzeja. Različite skice Rodina nastale od 1880. do 1917, pokazuju kako se razvijala ideja Vrata. Za razliku od Ghibertijevih Vrata raja na krstionici firentinske katedrale iz 15. stoljeća, kojima se bavio u skicama, Rodin stvara Vrata pakla, prema Paklu iz Danteove Božanske komedije, no koristio se i motivima iz Baudelaireovih Cvjetova zla, kao i iz Goetheova Fausta. Planirao je mnoštvo figura koje su trebale simbolizirati raspad tradicionalnoga morala i propast vrijednosti kraja 19. stoljeća. Za njega su Vrata bila i nepresušan izvor nadahnuća, velik dio izloženih djela nastao je prvobitno kao dio Vrata, tek poslije su osamostaljeni u slobodne skulpture, počevši od prvoga para, Adama i Eve koji su flankirali same vratnice.

Sam Poljubac prvobitno je nastao kao prikaz teme Paola i Franceske da Rimini, prokletih ljubavnika iz Danteova Pakla. Rodin, koji inače nije bio odveć precizan u davanju imena svojim djelima, prihvatio je naziv Poljubac, koji je tek naknadno umjetnička kritika dala djelu. Izložene su četiri varijante skulpture, mramorna u nešto većem mjerilu od prirodnoga, na kojoj je i knjiga koja je pobudila njihovu zabranjenu ljubav (čitajući srednjovjekovne romane spoznali su međusobne osjećaje, a Francesca je već bila udana za Paolova brata). Uz nju su izložene i tri bronce u manjem mjerilu. Time je dotaknuta vrlo aktualna tema populariziranja umjetničkog djela, koju je poticao i sam kipar. Već je Rodin u svojoj velikoj radionici, tada već priznati kipar, radio brojne odljeve i tako učinio svoje djelo pristupačno u što većem broju.

Ujedno su prikazane i fotografije, nastale po nalogu Rodina, jedan od važnijih elemenata izložbe. Rodin je među prvima spoznao vrijednost novoga medija i za populariziranje svog djela, jednostavne i zapravo neograničene mogućnosti reprodukcije, što je osobito važno kod skulptura. Tako je Poljubac već ubrzo nakon nastanka postao iznimno popularna skulptura – vrlo suvremeni pristup Rodina i danas, kada se umjetnost, a osobito sami umjetnici, rado prezentiraju kao sastavni dio kulture masovnih medija i stvaranja kulta poznatih. U katalogu izložbe iscrpno je prikazana recepcija djela – prvi put izloženo 1887. izazvalo je skandal – nije se otvoreno prikazivalo, primjerice u Chicagu 1893. bilo je izloženo iza zastora i pristup je bio dopušten samo muškim posjetiteljima, sve do golema uspjeha na velikoj izložbi u Parizu 1898, kada je bila izložena varijanta izvedena u mramoru.

Osim na fotografijama iz vremena nastanka, i samo djelo pruža mnogo više – različitim pogledima otvaraju se i druga tumačenja djela. Snažna linija leđa koja se nastavlja iz kamena na kojemu likovi sjede zatvara skupinu u monolitnu cjelinu, kao i dijagonala ženskoga lika u prednjem pogledu. No između samih likova prazan je prostor, čak se nazire povlačenje muškoga lika i njegovo gotovo ravnodušno držanje, što se ne uklapa u ustaljenu predodžbu značenja Poljupca. Odmakom od ustaljene vizure prikazivanja, što potkrepljuju i suvremene izložene fotografije, autorica izložbe tako je naznačila i druge mogućnosti tumačenja lika. Znanstvenim pristupom i proučavanjem sama djela, odmakom od kič-ikonografije prikaza zaljubljenoga para, svrstala je djelo u niz Rodinovih skulptura s temom para, koje potječu s Vrata pakla. Rodina je više zanimala formalna strana, problem prikaza tijela u međuodnosu, što je nadahnulo autoricu izložbe da se posveti i ostalim parovima u Rodinovu opusu. Tako je tema para razrađena prema užim tematskim krugovima – nakon parova s Vrata pakla, izloženi su tematski po prostorijama Alegorijski parovi, Umjetnik i njegova muza, Biblijski, mitološki i literarni parovi, Sapfo-parovi te Majka i dijete.

Kiparski je najhrabrije djelo Žena koja kleči, tijelo potpuno sažeto u vanjski okvir, zatvoreno i prilagođeno prizmatičnom okviru, naglašava ulogu nošenja, kao karijatida. Rodin je radio brojne varijacije mitoloških likova Amora i Psihe, Perzeja i Meduze ili Smrti Adonisa, nadahnutih Ovidijevim Metamorfozama. Njegovo manje poznato djelo, ovdje su po prvi puta zajedno izložene dvije varijante Romea i Julije, bronca iz pariškog Musée Rodin iz 1902. i mramorna skulptura iz petrogradskog Ermitaža iz 1905. Rodin se često koristio već gotovim likovima i sastavljao skulpture od različitih dijelova, stalno u novim varijacijama. Tako se likovima Fauna i Nimfe koristi i u Pigmalionu i Galateji, čak je ostao rep i jareće noge, te u njemu dr. Bonner vidi i prethodnika moderne tehnike montaže i kolaža, kojom će se poslije koristiti kubisti. Iako bi se stalna tema para u Rodinovu opusu mogla tumačiti i biografskim elementima – njegovom vezom s Camille Claudel, ali i stalnim vraćanjem Rose Beuret, s kojom se naposljetku i vjenčao u godini svoje smrti, okružen mecenama, u središtu društvenoga života, priznat i poznat umjetnik, omiljen osobito u društvu žena – očito ga je ta tema ponajprije očaravala kao umjetnika.

Na izložbi se prikazuje i film Rodin – teatar strasti, J. Kaess-Farquet, Bayerisches Fernsehen, 2006. Uz izložbu je izašao opsežan katalog u izdanju Hirmer-Verlag. Nakon minhenske Hypo-Kunsthalle izložba se seli u Folkwang Museum u Essenu.

Dubravka Botica