Vijenac 332

Komentari, Naslovnica

Komentar:

Plastika

Plastika

»Biti član Nacionalnog vijeća za znanost i Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje prije svega iznimna je čast, jer je to priznanje dostojanstvu ljudi koji su članovi i njihovu stručnom radu, priznanje njihovim moralnim vrijednostima, a istovremeno to znači i našu vjeru u te ljude. Upravo su ti ljudi oni koji će biti motor jednog iznimno zahtjevnog procesa o kojem ovisi naš sustav, ali i budućnost naše domovine«, dio je iz govora ministra znanosti, obrazovanja i sporta doc. dr. sc. Dragana Primorca izrečena na zajedničkoj konstituirajućoj sjednici Nacionalnog vijeća za znanost i Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje prije gotovo pune dvije godine, 14. prosinca 2004. I ništa tu ne bi bilo čudno, jedan od ministara Hrvatske vlade, i to ministarstva koje je »zasigurno jedan od temelja ovog društva«, kako je vlastitom resoru u istom govoru tepao ministar Primorac, izgovorio je u svečanoj prigodi i svečani govor, sve kako se pristoji, smišljen da se svidi svima, da uravnoteži zasluge, da istakne sve pozitivne korake vlastita ministarstva koje ono čini za sreću Hrvatske… Pljunimo istini u oči, i recimo da se resorno ministarstvo doista trudi da bude resorno ministarstvo, nije da nije ništa učinilo, pokrenulo je u proteklim godinama nekoliko procesa, od nametnute bolonje, samonametnuta HNOS-a do friškog borongajskog k(r)ampusa. Jer Hrvatska je, to i vrapci znaju, zemlja znanja. Bilo je tu, pa neka, i kadrovskih packi, poput konkretne smjene ministrova pomoćnika Pave Barišića ili još ne sasvim konkretnih spoznaja o postupku hnosice Lucije Puljak, voditeljice Vijeća učitelja za primjenu HNOS-a, koja je, navodno, učinila sve u svoju korist da proda materijal vlastite tvrtke za pripremu i provedbu reforme koja će približiti Hrvatsku modernim europskim zemljama. Nego, vratimo se Nacionalnom vijeću za visoko obrazovanje koje je, prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, »najviše stručno tijelo koje se brine za razvitak i kvalitetu cjelokupnog sustava visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj«. To vijeće »predlaže i potiče donošenje mjera za unapređenje visokog obrazovanja, predlaže projekciju mreže javnih visokih učilišta u Republici Hrvatskoj, imenuje recenzente i daje mišljenje o osnivanju novih visokih učilišta i studijskih programa, provodi vrednovanje visokih učilišta i studijskih programa te predlaže ministru izdavanje dopusnica«… i štošta drugo, bilo samostalno, bilo zajednički sa svojim parnjakom, Nacionalnim vijećem za znanost. Posrijedi je, dakle, elitno evaluacijsko i savjetodavno tijelo koje umnogome utječe pa i određuje politiku u tako važnu području kao što je sustav visokog obrazovanja, i njegovi su članovi ugledni sveučilišni profesori, akademici i javne osobe, pretpostavljamo uspješne i priznate, izvan sustava visokog obrazovanja. Čemu cijela ova litanija? Jedan je od članova Vijeća i mr. sc. Niko Vidović, magistar marketinga koji je iskustvo stjecao i u Coca Cola Company za jugoistočnu Europu, polazio poslovnu školu u Londonu, organizirao teniske turnire po Zagrebu te, kako piše u životopisu na internetskim stranicama MZOS-a, u siječnju 2002. stekao priznanje za razvoj znanosti i pravde u SAD-u. Kulturnoj javnosti i napose članovima Matice hrvatske Vidović je poznat kao direktor Nakladnog zavoda Matice hrvatske, nakon čega je ta ugledna nakladnička kuća morala u stečaj. Bio je dostojan nasljednik svoga prethodnika, Hrvoja Božičevića, a zajedno su, svaki u svom mandatu, ostavili Matici hrvatskoj višemilijunski kunski dug. S odlaskom iz NZMH za ravnatelja zagrebačkoga Studentskog centra Vidović je, kako to već kod nas znade biti, primjereno kažnjen. I tako sve do članstva u najvišem stručnom tijelu resornoga ministarstva. Zar nije ironija da za sanacijskog ravnatelja SC-a bude imenovana osoba koja je iza sebe ostavila nakladničku kuću koju je trebalo sanirati? Član Vijeća mr. sc. Niko Vidović kao, kako je to poetski sročio ministar, »motor procesa o kojem ovisi naš sustav, ali i budućnost naše domovine«?! Cijela stvar podsjeća na Harmsove slučajeve. Voditi gospodarske subjekte kao sposoban ili nesposoban direktor ili ravnatelj, sanirati rad drugih nakon što je drugima ostavio da saniraju njegov rad i njegove dugove, nije isto što i sudjelovati u kreiranju državne politike u odgovornu sustavu visokog obrazovanja. Pritom uopće nije važno koliko je aktivno Vidović bio član Vijeća, je li uopće prozborio koju riječ, bitno je da je tamo nakon svega dospio, da je nekima bio dobar izbor i da je on sam prihvatio to mjesto. Bitno je usuditi se, psi će lajati, koža je debela, a karavane… Inače, recentni javni poziv resornog ministarstva za prijavu kandidata za članove Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje završio je s 29. studenim 2006. Bilo je obvezno priložiti i životopise.

Ministar Primorac sigurno nema ništa protiv navale forenzičarskih serija na javnoj i privatnim televizijama (kosti & DNK). Poznato je da povećane konzumentske potrebe smanjuju estetsku razinu proizvoda, kriteriji otupljuju, prosuđivanje se zanemaruje, masa caruje, a glupost klade valja. Kako kod forenzičarske nekrofilije, tako i kod običaja, navika i ukusa, o kojima se itekako mora raspravljati. Licemjerje je filtar na kojem mnogi ispisuju povijest svoje iluzije da su drukčiji i bolji od drugih. Eto, primjerice, Hrvati. Dio nacije zgraža se nad opskurnim i pijanim obilježavanjima Halloweena. U napadu na još jednu u nizu od američkih globalističkih penetracija diže im se kosa na glavi. Da nije dio naše tradicije, da sve to nema veze s podnebljem, da je to samo prilika spretnima i beskrupuloznima da prodaju što više i zarade što više. Štoviše, ima i onih koji bi takve perverzije zabranili. Noć vještica i Valentinovo, Božić i Nova godina, sve postaje isto, jednako, fotokopirano na trgovačkoj digitalnoj vagi. U Kanadi se više i ne govori sretan Božić, nego sretni blagdani. Na drugoj strani globusa, bečke vlasti protjeruju Djeda Mraza / Božićnjaka pod izlikom da je to simbol američke potrošačke kulture, dok je prvi Bezirk prepun američkih turista i dolara, što dakako ne škodi. Tko je jači, bucmasti Božićnjak ili ljepuškasti Christkind, dolar ili euro? Da smo pesimisti, rekli bismo da cijeli svijet ide vrit. Da smo optimisti, rekli bismo da je to samo trend, da će sve to jednoga dana proći i stvari će se vratiti kakve su bile i prije, dok smo mi bili djeca (spasonosna formula argumentacije). A tada nam ostaje naša tradicija do koje nam je stalo. To znači da će se u Mariji Bistrici, podno i oko nacionalnog svetišta, i dalje nastaviti tržiti plastične Gospe i neonski Kristuši, da će većina i dalje tvrditi kako su vjernici i katolici dok crkve zjape prazne, broj se brakorazvodnih parnica povećava, a obiteljsko nasilje galopira, i da će u bijesnim autima na unutarnjim retrovizorima visjeti krunice, a iz zvučnika treštati sveprožimajući turbofolk i zlatna štikla. Amerikanci s tim nemaju nikakve veze.


Ivica Matičević

Vijenac 332

332 - 7. prosinca 2006. | Arhiva

Klikni za povratak